221 Jelena LUŽINA KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Kao urednik edicije, jedan od dvojice (nesumnjivo i njezin „ključni čovjek“), potpisan je legendarni Slavko Goldstein. Ne znam koliko su ostali autori iz „Cesarčeve“ biblioteke „Suvremene teme“ bili čitani, ali se jako dobro sjećam kako je tada Sutlićev Heidegger učas prerastao u veliki hit. I bio simbolički razgrabljen „kao takav“. U takozvanoj se javnosti o Martinu Heideggeru odjednom stalo govoriti na sva zvona i u svim mogućim prilikama, na njega se referiralo i asociralo, najprije i najviše o famoznoj epizodi njegova desetmjesečnog rektoratstva u Freiburgu, u doba nacizma (1933.)... Kako to u nas redovito biva, najglasnije su asocirali oni koji Sutlićevu knjigu uglavnom nisu čitali „od korica do korica“ (što, ruku na srce, baš i nije „štivo-piece-of-cake!). Nego su, uglavnom, prelistavali i-ili preskakivali „problematsku razinu Sein und Zeit-a i i okolnih spisa“ (što je Sutlićev podnaslov, ustvari ekspilikacija naslova) i čitali isključivo intrigantni appendix: naime prijevod glasovitog Heideggerova intervjua s novinarima lista„Der Spiegel“, iz 1966. godine, koji je Sutlić namjerice objavio u posebnom dodatku, temeljito obrazloženom i odgovarajuće kontekstualiziranom. Na samome kraju knjige. Nakon svih sedam „teško prohodnih“ poglavlja vlastite, sutlićevski komplicirane studije „o bitku i vremenu“ i još pedesetak gustih stranica ispunjenih bilješkama i komentarima koji su čitanje donekle „olakšavali“ ili „potpomagali“. Pogotovo nama bez ozbiljnije „filozofske edukacije“, izvježbanima za čitanje, dekodiranje i komentiranje nekih jednostavnijih ili, u najmanju ruku,„pitomijih“ tekstura: poetskih, dramskih, novelističkih... Dragutin Lučić Luce bio je izravni Sutlićev student, potom i dugogodišnji subesjednik, usuđujem se reći – doživotno blizak prijatelj. * Često, gotovo uvijek, ne samo u kolokvijalnim razgovorima već i u autorskim svojim tekstovima, Dragutin Lučić Luce izrijekom se poziva na svoga davnašnjeg profesora Vanju Sutlića. I s razlogom ga imenuje svojim Učiteljem. Pa ćemo i u ovoj njegovoj autorskoj knjizi, na više mjesta i u raznim kontekstima – valjda u svakom od sedam njezinih, to jest Lučićevih eseja... – iterativno prepoznavati (ili barem naslućivati) dugu Sutlićevu sjenku: „Remember me...“, kao u Shakespeareovu Hamletu. Ipak, jedan od tih sedam autorskih eseja (točno sedam?, kao u Sutlićevu Heideggeru?), namjerice je pozicioniran točno u središte, u samo srce Lučićeve najnovije knjige. Kao četvrti po redoslijedu i kao svojevrsna/decentna posveta, integralno ispisana u znaku Učiteljevu i za Njega. Ustvari: zbog Njega. U napomeni uz tekst stoji komentar koji objašnjava da je esej – inicijalno naslovljen kao Pojam straha i pojam dosade – najprije bio napisan u formatu izlaganja „na skupu održanom u povodu osamdesete obljetnice rođenja Vanje Sutlića“, a onda „kao takav tiskan u Zborniku
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=