219 Matija IVAČIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI va, kao što uopćava i odnose među njima, što sve skupa djeluje naivno i neuvjerljivo. No nisu neuvjerljivi samo profili likova s kojima se susrećemo u Kirurgu, već katkad i sama motivacija. Razmišljajući o pijanstvu u kojem se nalazi, Hynek će, primjerice, doći do pomalo apsurdnog zaključka:„Kad ustanem, tako mi se povraća da jedva stignem do zahoda. Ne mogu tako. Moram malo popiti.“ Ili možda samo autor ovih redaka u svojoj čitateljskoj razrokosti nije u ovom rezoniranju kadar pronaći dublju uzročno-posljedičnu povezanost? Kad mu pak šef uruči otkaz, Hynek će otići u rodno selo na očev grob i iz pretinca u autu izvaditi svijeću koja će mu se iz vedra neba naći pri ruci jer je, eto, taj rekvizit valjda bio potreban za upotpunjavanje scene, za puki efekt. Ali čemu čuđenje, jer tko od nas ne drži u pretincu automobila nešto što je u današnjem svakodnevnom životu toliko raritetno kao što je – svijeća? Kirurg se čita brzo, da ne kažem lako, a to ne navodim kao odliku. Njegov je stil korektan, u duhu „lijepoga pisanja“ iz najboljih školskih zadaća, ali u književnom je smislu bezokusan, svačiji koliko i ničiji. To me vraća jednoj drugoj češkoj autorici o kojoj sam pisao u povodu izlaska dvaju njezinih romana u Hrvatskoj kod istog izdavača – Aleni Mornštajnovoj. Obje autorice – usput rečeno, prilično uspješne u Češkoj gledajući broj prodanih primjeraka knjiga – karakterizira izostanak prepoznatljivoga stila, autentičnog rukopisa, kao i nerijetko šepava uvjerljivost. Obje, također, glavninu uloga stavljaju na melodramu i velike obrate, tako da se njihove proze čitaju kao divlje centrifuge emocija i životnih potresa, praćene gomilanjem klišeja, stereotipnim i pojednostavljenim viđenjem svijeta te poroznom psihološkom razradbom likova. I tako naposljetku imamo to što imamo – književnost kao konfekcijsku robu. Matija Ivačić, Zagreb www.stav.com.hr
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=