218 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Matija IVAČIĆ koje se u meni širi poput crne rupe.“). Da stvar bude gora, Hynek se spetlja s medicinskom sestrom (s kim drugim, jer ipak je liječnik!) s kojom osim intenzivnog seksualnog uspostavlja i emocionalan odnos. Uskoro mu umire otac, kojeg je jako volio i koji mu je predstavljao možda jedino životno uporište, a kojeg su Markéta i njezini roditelji prezirali. Istovremeno je uvučen u bolničke intrige i financijske makinacije, jer mu je arogantni šef smjestio da pacijentima ugrađuje proteze bez certifikata. Zbog svega toga, a i koječega drugog, počinje se opet odavati alkoholu, bježeći tako od naplavljenih životnih problema koji se nižu kao na pokretnoj traci. Čitatelj tako prati kako bezglavo srlja iz nedaće u nedaću, nasukavajući se na hrid zvanu život, gonjen neobjašnjivim, gotovo patološkim porivom za samouništenjem koji, kako radnja odmiče, djeluje sve iritantnije. Hynek se bori s ispadima vlastite žene, s ljubavnicom, s operacijama, s opomenama iz banke, s napornim pacijentima i još napornijim kolegama i kolegicama, s praznim akumulatorom automobila, s burnim pubertetom sina, s tatinom bolešću i smrću, s odlaskom djece na skijanje, s majčinom samoćom i tugom, s vlastitom boli zbog gubitka oca, s galopirajućim alkoholizmom, s demonima iz prošlosti koji ga neočekivano sustižu i na novom radnome mjestu, s grizodušjem zbog nevjere itd. itd., i čini se da se cijeli univerzum urotio protiv njega. No plešući neprestano na rubu provalije, ostaje moralno nadmoćan u odnosu na sve i svakoga oko sebe. Hynek je literarno skrojen tako da se svatko može prepoznati u njemu, što je zapravo velika slabost romana jer je učinak univerzalne identifikacije postignut akumuliranjem stereotipnih obrazaca ponašanja i situacija bez osjećaja za mjeru. S obzirom na to da je posrijedi roman iz bolničkog okruženja, svemu tome valja još pridodati kirurške zahvate i čačkanje po utrobama pacijenata u gotovo dokumentarističkoj maniri (Dvořákova je radila kao medicinska sestra), a to s vremenom postane prilično zamorno. Svijet Kirurga nastanjuje lepeza tipiziranih likova koji su proizvod crno-bijelog kontrastiranja i površne psihološke karakterizacije. Među njima prednjači Hynekova supruga Markéta koja je prikazana kao velik davež, kao histerična i čak pomalo licemjerna osoba, valjda s ciljem da se nekako moralno„opravda“ Hynekova nevjera. Hynekov šef arogantan je i bahat (jer kakav bi uopće i mogao biti šef?!) i kao takav je unaprijed predodređen za ulogu velikog negativca. Krajnje su antipatični i Markétini roditelji, naročito otac koji plaća za seks s mladim djevojkama, ujedno politički konvertit, nekadašnji komunist koji se vješto prilagodio novim društveno-političkim okolnostima. Hynekovi roditelji, pak, oličenje su poštenja i životne mudrosti, lučonoše (seoske) tradicije običnoga, maloga čovjeka i utjelovljenje roditeljske utjehe, i kao takvi predstavljaju kontrapunkt svijetu Markéte i njezinih roditelja. Posrijedi je prilično banaliziran, pa i balzamiran sudar dvaju vrijednosnih i klasnih paradigmi. Dvořáková likove svodi na tipove, na stoput viđene obrasce, ona ih krajnje uopća-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=