216 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Matija IVAČIĆ ostavljajući na njemu trajne ožiljke, podsjetnike na ono što se tijekom života prosulo putem. Očito se ne uspijevajući nositi sa sestrinom smrću i predbacujući si njezino samoubojstvo, koje su otac i brat pošto-poto željeli prikazati kao prirodnu smrt, dakle zataškati, Mári si nanosi niz ozljeda, katkad prilično morbidnih, stvorivši od sebe nakazu: skače s regala dopunjavajući robu u supermarketu, prereže si žile radeći kao ispomoć u kuhinji restorana, pokušava se utopiti u bazenu, na pokretnim stepenicama namjerno zakorači u prazno strovalivši se niz njih, zabije si bojicu u oko, pokušava se ubiti strujom i nakon strujnoga udara odgrize si jezik... Sakaćenje tijela odraz je sakaćenja duše, pokušaj da se, doduše na prilično uvrnut način, uspostavi neka vrsta reciprociteta, i psihoanaliza bi ovdje nesumnjivo imala štošta reći. Budući da nisam psihoanalitičar ni u teoriji, a kamoli u praksi, laički ću zaključiti tek ono što je bjelodano – Mári sebe fizički kažnjava preuzimajući tako odgovornost za sestrino samoubojstvo, a možda time tražeći put do iskupljenja. Dojmu morbidnosti pridonosi i priča o božici smrti i zime Morani utjelovljenoj u lutki koju žitelji Mršine svake godine ritualno bacaju u potok i zatim kamenuju, ne bi li tako odagnali smrt i prizvali rađanje proljeća. Mári je jedne godine kao djevojčica spašava izvlačeći je iz vode – dijelom je i zato roman naslovljen„spašavanje smrti“ (na češkome glasi Smrtholka, što bi u doslovnom prijevodu bilo „Smrtdjevojka“ ili „Djevojka-smrt“). U tom svome činu, kojim je intervenirala u viši poredak i u više planove, Mári će vidjeti uzroke (Madline) tragedije, a time i korijene vlastite krivnje: spasivši je, ona je omogućila smrti da dođe po Madlu. Ipak, nije sve u romanu baš tako crno. Pored samoozljeđivanja i sakaćenja, pored smrti i samoubojstva kao provodne niti teksta, pored katkad komorne atmosfere, ipak postoji zrno nade, tračak nekakvoga svjetla na kraju tunela kojim Márin vlak nezaustavljivo juri. To je svjetlo utjelovljeno u gospodinu Rochesteru, vlasniku stolarske radionice kod kojega je Mári zaposlena kao čistačica i s kojim uspostavlja emocionalni odnos. Priča o Mári i gospodinu Rochesteru (koji se tako zapravo ne preziva, ali ovdje je sve na neki način iskrivljeno, pa zašto ne bi bilo i njegovo prezime?) razvija se u ljubavnu priču čije nepomućenost i krhkost predstavljaju kontrapunkt Márinim traumama. Usprkos sveopćoj tami koja okružuje njezin život, u Mári, izgleda, još uvijek postoji volja da se tami otrgne i izbori za nov početak. Mješavinom optimističnoga pesimizma Faulerovoj je pošlo za rukom ispisati gorko-sladak obračun s izgubljenim vremenom, u čijoj će se depresivnosti čitatelj možda katkad gušiti, ali koja je ispripovijedana vještim i neusiljenim glasom, i u kojoj je naglašena tragičnost izbalansirana humorom, parodijskim odnosom prema svijetu te neprestanom – mora se priznati i zabavnom – jezičnom vrckavošću. Matija Ivačić, Zagreb www.stav.com.hr
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=