215 Matija IVAČIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI cije koja se u isti mah razvija progresivno i regresivno. Spašavanje smrti ispisano je u intervalima kloparanja kotača o pragove, škripanja kočnica, zvuka jurećega vagona. Zvukovi poput „tudum tudum“,„č-č-č-č-č“,„če-če-hu“ i dr. okidači su koji evociraju događaje iz prošlosti, svojevrsne skretnice u pamćenju, rezovi koji Mári, a nas zajedno s njom, po ključu asocijativnosti u tren oka odbacuju u drugu scenu, usidrenu u bližu ili dalju prošlost, da bi nas iz nje jednako tako vratili u sadašnjost.„...ja se i ne pomičem, a vrijeme – ono mi ide na ruku, iza prozora lete godine, ali ovdje unutra sve čeka sa mnom“, zaključit će Mári. Prozor vlaka ovdje je živo platno na koje se projiciraju osobne i obiteljske dogodovštine i traume zgusnute tijekom godina. Nisam slučajno posegnuo za terminima iz filmskoga registra: Faulerová se obilato koristi filmskim tehnikama pretapanja i skokovitosti, oštrih rezova i asocijativnoga povezivanja semantički zaokruženih epizoda, što sve osnažuje dinamičnost teksta i ubrzava mu ritam. Priča se najvećim dijelom vrti oko Márina odnosa sa sestrom Madlom koja je u trenucima kada se roman pripovijeda mrtva, i njezina je smrt svojevrsno čvorište teksta. Osim što su bile sestre, Mári i Madla bile su, kako saznajemo, nerazdvojne prijateljice koje su u provinciji Mršini dijelile sve tajne. Márina je obitelj, koju osim dviju sestara i roditelja čini brat Adam, blago rečeno disfunkcionalna, što će Mári dovesti do krajnosti raskinuvši nakon sestrine smrti spone s ocem i bratom. Obiteljska distorziranost začahurena je još u Márinu djetinjstvu – u raku od kojega Madla boluje kao dijete i od kojega se uspijeva izliječiti, u majčinu napuštanju obitelji i u njezinu možebitnom ludilu, a naposljetku i u Madlinoj smrti, odnosno njezinu samoubojstvu koje prerasta u istinsku enigmu. Jer, usprkos prvotnim nagađanjima da je Madla samoubojstvo počinila nakon što joj se vratila zloćudna bolest s kojom se više nije znala ili željela nositi, obdukcija otkriva da recidiva karcinoma uopće nije bilo. I više nego dovoljno za misterij (zbog čega se Madla ubila?), ali i za grizodušje: ako su se Madla i Mári poznavale u dušu, kako je Mári moglo promaknuti sestrino očito nagriženo psihičko stanje koje ju je nagnalo na samoubojstvo? Kako to da nije ništa primijetila i da je Madlina unutarnja bolest za nju bila prozirna? Čitatelja će možda začuditi, ili barem zaintrigirati, nazivi poglavlja („Phvo-vuog“, tj. Prolog,„Ph-vi ghio“, tj. Prvi dio,„Ghvughi ghio“, tj. Drugi dio,„Khe-hki dio“, tj. Treći dio i „Ephi-vuog“, tj. Epilog). Oni sugeriraju da nije riječ o „pročišćenoj“ pismenoj formi, već onoj verbalnoj: tako nazive poglavlja izgovara Mári koja nakon niza samoozljeđivanja u trenucima pripovijedanja u ustima ima tek ostatke jezika. I uopće, od samoga početka romana naziremo da nešto s Mári „ne štima“, i u psihičkom i u fizičkom pogledu, a to se uskoro i potvrđuje. Osim što nas upoznaje s načinima na koje je moguće počiniti samoubojstvo, Spašavanje smrti, naime, donosi i inventarij Márinih samoozljeđivanja, svjedočanstvo o tome kako se traume upisuju u tijelo
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=