209 Božica BRKAN KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI se ne želim, tuđa me mišljenja ne zanimaju, za ljubav i zaljubljivanje sam prestara, a intelektualna razmjena postaje nemoguća, u doba sveopće površnosti, kada su elektronički mediji i plitkost javnoga života ljudima isprali mozak. Naslovu Teška ljeta spisateljica priznaje dvostrukost: i težinu najtoplijega, najsparnijega, najsušnijega godišnjeg doba iz narušene ravnoteže Prirode, Zemlje; i ulaskom u osmo desetljeće težinu vlastite jeseni, pozne dobi. A zašto je od 2019. do 2022. pisala baš takav tekst, a ne, zacijelo i uz manje muke, pjesmu ili esej, što piše najčešće i u čemu je autorski najjača? Bila je prezasićena, priznaje, i ovo je feedback, homeopatski ljekovit, kaže. Iščitavam: poput maloga, spasonosnoga gutljaja kave. Samo placebo, koji će te prisebiti, tek toliko da ne izazoveš sablazan na javnom mjestu, premda ti je to odavna svejedno. Poput brze vožnje na zadnjem sjedalu Harleyja kad sve iza sebe ostavljaš u pluskvamperfektu odnosno pobjegneš vlastitoj sudbini ili leta paraglajderom, jer je cijelu mladost imala nešto nalik na univerzalni san o letenju. Kad zagusti, uzda se u reputaciju čudakinje (jer može biti i plašt nevidljivosti) ili u status umjetnice (jer joj daje i pravo na neograničenu ludost), ali ne može pobjeći od zadatosti – Samo nemoj htjeti, nemoj ništa poželjeti izvan onoga što ti je određeno i dano. Rekla bih da nama, svojim čitateljima, kad nam je već do toga da je čitamo, prepušta neka se bakćemo razmišljanjima: zašto baš ti fragmenti, zašto baš ti duhovi prošlosti: mali koraci, veliki bjesovi? Za svaki nam je slučaj za iščitavanje Teških ljeta Jelušićeva ostavila dovoljno udobne hladovine. I pod krošnjama stablašica što ih je stoljetne oborene olujama podsadila mladim stabalcima i podravskim starinskim cvjetnicama kao barnagorska domina terrestra. I pod krošnjama literarnoga drvoreda započetoga prvom stihozbirkom Riječ kao lijepo stablo. Velikodušno, kao što je sebi priskrbila dobar ležaj, velik prozor, police s knjigama, stolac, svjetiljku, koje naziva rekvizitima za dušu obuzetu svojom misijom, za onoga koji piše, jer ništa drugo na svijetu ne umije bolje činiti. Pomišljam tjeskobno: tȁ nije valjda, i vjernicima i nevjernicima maestralna groboslovnica, zajebantski, iz poluzaborava, koučerski, jetko, kao za radionicu pisanja, zagledana u svoj život kao u bunar iz djetinjstva, Teškim ljetima nakanila skicirati vlastiti ispraćaj u vječnost, posljednjeslobodno u(s)mjeriti po svojoj mjeri oproštajno slovo da je oni koji je nadžive ne bi sveli na svoju (i) grobnu mjeru: Nadam se da će Drava moj pepeo odnijeti dovoljno daleko od mjesta na kojima se ni u vlastitu tijelu nisam osjećala ugodno. Božica Brkan, Zagreb www.stav.com.hr
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=