208 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Božica BRKAN odrezala, gotovo na muško. Sama svoj Samson. Pomiruje se i ograničava na dobar građanski život, iako: izborila si se od mladosti za pravo da budeš drugačija, mimikrija na građansku štimu nije uspjela, pa nakon predaje nastavljaš drugi život, u kome je svidljivost odbačena u ime osobne slobode i prava na izbor. Faktografski presudne stvari, možda prvi put, upisuje baš u ovaj tekst, ali tek nešto više od zavisne rečenice, jedva. Primjerice oca koji je za cijeli život ograničava uskratom potpisa za studij u Brightonu i kontrolama wartburgom. Prepuna kojekakvih dugova, ne ostaje dužna ni precima, a ni potomcima, ali ostaje. Zašto? Čovek mora rasti tam de je posađen. Ali kad te, kako priželjkuje, čitateljski prsti zasvrbe od želje za pocrtavanjem rečenice, nećeš moći ne uočiti citat majke koja joj je u djetinjstvu govorila Krušni kut ostal nam je gladen opisujući ratnu djecu koja i sita neprestano traže i jedu kruh, što se književnici poslije, dakako, dešava u metafori. Ali tekst uspijeva osoviti na noge. Osim što je posveta velikim imenima literature, glazbe i uopće umjetnosti na kojima je izrasla, Jelušićeva se nevoljko složila da su Teška ljeta i hommage naknadne nevažnosti onima koji ti se u neko doba čine jako važnima, a onda ih kao sebestvoritelj prerasteš i spoznaš nevažnost. (Čak i ako si, primjerice, iz svoga literarnog rječnika zauvijek izbacila često upotrebljavanu riječ element.) Nije to gubitak vremena likinje-pričateljice nego suočavanje, samospoznaja i možda moćniji dio teksta. Jelušićka zacijelo Teška ljeta nije pisala za sebe, a pitanje je što će i tko će od nas čitatelja biti pripravan taj tekst napisan u ich-formi iščitati za sebe. Osim odlomka gdje je okrznula nas dvije, ja nikako, u naša vremena alergija na perje i svakomalo reklamiranih svakojakih madraca dormea, ne bih propustila recimo filozofiju o prosušanju. Samo je umjesto crvenih blazina, bijelih jastuka i nemarno prebačenih deka u ovome tekstu Jelušićeva zaista pomno prosušila svoj život te i ona i čitatelji mogu sanjati šarene, fantastične snove, kao da ih je na azurnoj podlozi iscrtalo pero ptice quetzal, rijetke, izumiruće i po svemu neusporedive. A pisci u pokušaju, polutalenti, iz tema i stila – odakle li samo smaže čudesne riječi! – samoga teksta mogu naučiti izrijekom kako napisati ne samo dobar tekst nego i između redaka doznati o tajni meštrije, zanata, smislu pisanja, talentu, kreaciji. No poetesi je u Teškim ljetima ipak ključan pojam posljednje slobode. Umornoj školnici u godinama koja vuče plastične vrećice i gura bicikl (da se barem na nešto u životu može osloniti), kojoj ne staju na zebri u njenom malogradu, a ona je kao u radijskoj emisiji Arisa Angelisa čovjek 20. stoljeća nespremna na promjene, neshvatljiva svijetu, pa i najbliskijima, koji neprestano očekuju da konačno odraste, ona koja je sve vidjela i sve doživjela, koju nije strah više ni od čega, želi svoje vrijeme iskoristiti na najbolji način. Pa i pišući knjigu u kojoj će otkriti: Zatrpana sam suvišnostima, kojima se niti ne nazire kraj. Dodaje: Odlučila sam mirovati, opstruirati, ne činiti ništa, a naročito ne ono što se od mene očekuje. Otkrivam blagodati solipsizma. Družiti
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=