Nova Istra br. 3/2023

207 Božica BRKAN KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI nisławi Wajs Papuszi koju je njezin narod odbacio jer je navodno njihove svetinje prodala gadžama... U tekstu ne iščitavam roman (Valjda ću sada po tristoti put ustanoviti da ne želim pisati roman, kaže, jer otišla joj je najpouzdanija čitateljica Đurđa, koja se veselila svakoj rečenici) nego kao komad bolje od pjesnikinjine proze uopće. Čak i kad kao usput profesoruje: I u romanu, dakako, trebalo bi se nešto događati, makar surogat stvarnosti, u koji ljudi utoliko lakše povjeruju, što je naivniji i nestvarniji. Junakinji trebaju avanture, mora joj se dogoditi životni prijelom, nesreća, sud za nasljedstvo, vanbračna avantura, zatajenje bubrega, romantični susret s kirurgom koji se u nju zaljubljuje. Tekst ne iščitavam kao roman ponajmanje zato što nema dijaloga. Uočljivije je kako je Jelušićeva neprestano u potrazi za ravnopravnim sugovornikom koji bi je nadahnjivao, da je u pomanjkanju takvoga za dijalog prinuđena na samogovor, na razgovor sama sa sobom, monolog, kao u svojim povremenim intervjuima; jer ne samo da moraš znati odgovor na pitanje nego, prema savjetima ponajboljih starinskih novinara, i da bi postavila pitanje moraš znati pola odgovora. Ne treba čuditi to da kao radoznala spisateljica i kao čovjek često i smiono, samouvjereno mijenja perspektive od ptičje do žablje pa da povremeno i Titanik pogledate odozdo, i priznaje kao svojevrsnu stvaralačku napetost koju maestralno naziva nadgornjavanjem – i u tekstu ima nekoliko takvih ljudi – a s iskrenim žalom za neostvarenim, povremeno priznaje i pristanak na banalije i trošenje bez svrhovitosti, ponavljanje životnih grešaka, od izbora odredišta ljetovanja do izbora ljubavnih i profesionalnih partnera ili ustrajnog višedesetljetnog ulaganja u imanje. Uostalom, reći će: Plitki gaz i kratka dionica, to su paradigme našega vremena. Ne pristajući na to, ma i zagrezla, ma i ostajala bez daha, zapisuje: Odmičem polako u tekstu, prema cilju koji još ne nazirem. Želim imati nekoga sličnog sebi, tko bi s usrdnošću i strpljenjem prionuo uz riječi, dubinski pronikao tko su i odakle su, kakva stanja otkrivaju, kakve osjećaje prenose. Ne želim da tekst visi poput ukrasnog kineskog lampiona na nekoj večernjoj terasi, gdje se smiju ljudi pokazujući zube s umjetnim porculanskim navlakama, žene zategnute kože i vještičje dugih noktiju, i muškarci puni afrodizijaka, koji će ih uskoro povaliti u sobama punim fotoćelija i skrivenih kamera. Želim da to bude običan ali punokrvan tekst, sočan i potrošan, dopustivo tužan, vjeran svome vremenu. A meni samoj da otkrije granice moje nemoći, preko kojih pokušavam dobaciti kamen u čelo razbješnjela Golijata. No, ipak, Jelušićeva si sama zadaje ograničenja poput ostanka u provinciji (u malom, pa još manjem gradu, koji nisu tinovska malena mjesta srca moga), gdje je djeca zovu tetom, gdje joj tikaju i gdje je već u mladosti, nakon usputnog dobacivanja dvojice besposličara u parku pljuckajući koštice lubenica Na njoj samo kosa vrijedi!, svoju gustu, svijetlosmeđu kosu s crvenkastim preljevom, složenu u rep ili pletenicu sama

RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=