202 PAPIRNATI KONJ Boris Domagoj BILETIĆ jednog kolektiviteta. No, promatrati što se oko mene događa ipak je povlašteno stanje’.“ Dionica Tvoja logika nije moja logika, prema kraju romana, tako mjestimice sadrži diskutabilne/„diskutabilne“ ustvrde o drukčijemu/Drugomu, iako može biti vrlo zanimljiva s razloga sučeljavanja (najmanje dvaju, obaju antifašističkih: građanskoliberalni i komunistički staljinističkog tipa) životnih svjetopogleda i političko-idejnoideoloških svjetonazora kao konstantā u komunikaciji među (ne samo ovdašnjim) talijanskim intelektualcima. Ako i gdje pak tomu i nije tako, onda se, s jedne strane, dogodi to da pisac/pripovjedač površno karakterizira, osobito tzv.„slavensku“ kuturu (jednako ljude, sudbine im, usude i običaje), poimence najbližu i više nego susjednu, onu korijenima vrlo brojnoga naroda u gradu Rijeci i jedinoga u njegovoj, što bližoj što daljoj, okolici – imenom onu hrvatsku. Čini mi se da su takve stranice ovoga vrijednog djela pretezične i sa suviškom općih mjesta, jednako i one u kojima pisac pokušava komentirati ne toliko povijesne koliko stvari aktualne u svome vremenu, poglavito one političkoga trenutka, pa gdjegdje i blagom, ali ipak revizijom/ „revizijom“ prošlostnih tema i dilema vlastita narodnog kolektiva i onih susjednih. Formalno „preskačući“ razdoblje okupacije Rijeke i doba fašističkoga terora između dvaju svjetskih ratova, uglavnom u reminiscencijama ne libeći se jasnih i nedvosmislenih ocjena istoga (pisac je uvjereni protivnik svakog totalitarizma), najbolje su Ramousove stranice one prožete liričnošću, jer ipak je književnim pozivom najprije izrazit pjesnik, stranice ispunjene ljudskom empatijom, ljubavlju, otvorenim pokušajem razumijevanja pojedin(a)ca na izvornoj, temeljnoj, individualnoj, (opće) ljudskoj razini. Njegov „izgubljeni“, donekle proturječan, ali sveusve uvjerljivo oblikovan protagonist, umjetnička duša u nevremenu, taj inteligentni Roberto Badin birao je, izabrao i časno snosi(o) posljedice svoga/svojih izbora/izborā, ma koliko sve to (najprije za nj, ali i za čitav jedan kolektiv) traumatično bilo. A jest bilo i jest ostalo mnogošto traumatično, moguće još do danas, što u vrsnog autora Osvalda Ramousa upućen i dobronamjeran čitatelj prihvaća s razumijevanjem i naklonošću. Imajući na umu onu de gustibus..., ako možda izvedbeno doista nije epohalan, ovaj autorski vrlo samosvjesno koncipiran roman zacijelo jest važan, osobito u prostoru koji tematizira i za isti taj prostor. Estetika i izvanknjiževni fakticitet u Papirnatu konju kao da su neprestano u napetu suodnosu, gdje nijedno od (barem) dvoga dokraja i/ili nakraju ne će pretegnuti. Bitna konstanta, jedna od konkretnih trajnica, ovoga djela od prve mu do posljednje stranice jest: neupitna i dosljedna etičnost – glavnoga lika, alias njegova tvorca. Svim i svačijim ranama usuprot, svjetionici (pa i onaj piranski) osvjetljavaju noću (katkad spasonosnim, katkad zlokobnim) mlazom, a danju blagim namigivanjem –
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=