201 Boris Domagoj BILETIĆ PAPIRNATI KONJ ograničenja. Zato se nerijetko i u Hrvata kaže kako je domovina daleko širi pojam od države, kulturološki uzevši poglavito. Sada nešto o mojim objekcijama od kojih se pojedine, pak, nekima/mnogima (?) možda neće svidjeti (bilo bi čudno, pa i meni „sumnjivo“, kada makar donekle ne bi bilo tako). Ramous je tipičan Fijuman (Fiuman), kao što je tko drugi tipičan Puležan (Polesan), Triještin (Triestin) i sl. Građanski je intelektualac bez ostatka, ali nije kampanilist, mudar je, dosljedan, tvrdoglav, no i prilagodljiv prema potrebi, biće rođeno i stasalo u mješovitoj sredini prevladavajućega talijanskog jezika i kulturnih vrijednosti, ali ne samo njega i ne samo njih. No, nerijetko se piscima događa, pa i ovome autoru, da pišu o nečemu što, bjelodano, površno ili nedovoljno poznaju (ili čak ne poznaju, što na više mjesta ovdje eksplicira piščev alter ego) – primjerice povijest, tradiciju i kulturu drugoga/Drugoga, čak prvoga susjeda, tj. općenito drugih i drukčijih. Kao pripovjedač se, osobito u liku svoga drugog „ja“, ali i aktera bliskih glavnome liku i/ili s njim u suodnosu, na nekim mjestima, ma koliko dijaloški relativizirao stajališta svojih aktanata (dinamizirajući tako napetost radnje), Ramous našao pred izazovom ponekog stereotipa te, makar i nesvjesne, predrasude. Pisac se na nekoliko mjesta našao na skliskome terenu, ne rase i/ili tla, naprotiv (cit.„tipična seljačka lica“,„gerila“...), ali kroz usta svojih junaka svakako da u kontekstu ponekih kulturnopovijesno („Gundulić zapravo Gondola“) i civilizacijski uzevši prijepornih mjesta podložnih i drugim, višestrukim interpretacijama... Sljedeće pak mjesto može proći bez komentara, ali ključ je za razumijevanje, u najmanju ruku, jednoga sužena, da se ne napiše uskog svjetonazora:„‘Tȁ zar je moguće da se samo nekoliko kilometara od grada u kojem sam rođen’, pomisli,‘moram osjećati potpunim strancem, kao da su me spustili u neku daleku zemlju, gdje ne poznajem ni ljude, ni običaje ni jezik. U pokušaju da me razumiju, riječi moram upotpunjavati kretnjama. I sama moja prisutnost u ljudi pobuđuje sumnju.’“ Očekivati, dakle, nekakvu obostranost i „prožimanja“, ako već ne i recipročnost, iluzija je ponekad (bila?). Iako je do razumijevanja nakraju došlo. Glavni lik Roberto intelektualac je umnogome u stanju„splendid isolation“, iz kojeg nerijetko motri stvari, odnose, svijet oko sebe, katkad i u „komotnoj“, ako već nije „sjajna“, u nemoćnoj svakako, ali ipak (samo)izolaciji: „...Njegovo nedjelovanje, primjerice. Često je mogao primijetiti da su događaji, pa i oni najveći, pored njega prolazili gotovo ga ne okrznuvši, barem ne tvarno. Mnogo se puta našao u položaju promatrača. Sve prije negoli ravnodušnog prema onomu što se oko njeg zbivalo, ali bez sudjelovanja... ‘Ja sam nepokorno biće’, reče u sebi. ‘Ne želim, a možda se i ne bih mogao priključiti pokretu
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=