200 PAPIRNATI KONJ Boris Domagoj BILETIĆ koji prethodi mojem tekstu, na to s pravom podsjeća) ne bi dopustile/podržale pojavu knjige ni na talijanskome ni na hrvatskome. Na talijanskome se, naposljetku, pojavila – da, ali kada? Evo je sada na hrvatskome, konačno! Prilično je vjerojatno i to kako talijanska književna kritika i publika, čak ni ona desne orijentacije (nerijetko sklone, budimo suzdržani ocjenjujući, prešućivanjima i revizijama onoga što joj /ne/ odgovara te, naravno, nejednakih „aršina“), teško da bi još prije nekoliko desetljeća bila razgaljena Ramousovim romanom. Uostalom, nije se (ta ista) kritika matične talijanske književnosti gotovo sve do 1990-ih temeljitije i skrupuloznije (a kamoli cjelovitošću fenomena, s estetskim razlozima i mjerilima u prvome planu!) pozabavila talijanskim piscima i njihovom bogatom i vrijednom književnošću ovostran granice uspostavljene nakon II. svjetskoga rata, osim prigodno. Utoliko mi je veći izazov, jednako i odgovornost, bilo, prvo, potaknuti prevođenje Konja... na hrvatski, a zatim i biti urednikom knjige koja ima zaista zasebno, da baš ne napišem bez navodnika„kultno“, mjesto u ovdašnjih Talijana, i kao literatura i kao književno oblikovana memorija niza nelijepih, tegobnih, nezaborav(lje)nih činjenica i zbivanja u novijoj povijesti i prošlosti na kojoj nije jednostavno graditi išta novo, a bez razumljivih sučeljavanja i prekida kontinuiteta te silnih izazova na polju očuvanja tradicionalnih i gradbe novih identitetskih mat(r)ica, uključujući jezičnu kao najbitniju oblikovnu podlogu, ali ne samo nju. Ramousa sam na početku znatiželje, davno, upoznao kao pjesnika, čitajući ga najprije na hrvatskome, a zatim i na talijanskome. Njegovim se dramskim stvaralaštvom nisam bavio. Tu i tamo bih, radoznao, naišao na poneku njegovu kritičku primjedbu o temama o kojima u ovome časopisu lijepo i podrobno, gdjekad i razumljivo bolno/„bolno“, ali uvijek trezveno i snošljivo, dostojno i dostojanstveno u pogovoru mudro piše Silvio Forza, jedan od onih suvremenih talijanskih intelektualaca iz Istre, i naše zajedničke Pule, koji dobro poznaje hrvatski jezik i njime gotovo besprijekorno vlada (tu su uvijek pripadnici tzv. većine u prednosti pred onima tzv. manjine, osim rijetkih „većinaca“ koji se potrude učeći, sve ako im roditeljska „kombinacija“ i ne išla na ruku). Razumljivo, uvijek mi je pozornost privlačio roman Il cavallo di cartapesta, s „aurom“ (a poslije čitanja, sada još u dobrome prijevodu, i „aureolom“) nečega posebne sudbine, nekoć pomalo mi nejasno zašto je tomu baš tako, sve dok se čovjek ne potrudi temeljitije ući kako u kontekst mjesta i vremena nastanka djela, pa onda poglavito u tematski mu sklop, tako naposljetku i u specifičnu osamu i usamljenost (jedno je izabrano, a drugo nametnuto) hrabra pisca i intelektualca koji je otvoreno pisao i govorio, što posljedično za sobom onda izaziva i povlači sudbinu apartnosti njegova djela. Posebnosti, dakle, ne samo unutar talijanske književnosti koja je nastajala i nastaje ovdje, izvan granica matične joj/im zemlje, granica koje izvorna kultura i umjetnost, dakako, uvijek prelaze bez
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=