196 PAPIRNATI KONJ Silvio FORZA ga koji bi ih trebao uživati nikad neće lišiti osjećaja da je stranac u zemlji gdje je rođen. Htio ili ne, mora se podvrgnuti zakonima stvorenima za većinu, koja će uvijek držati da se inojezične tolerira ili, u najboljem slučaju, da su zaštićeni. U svakom slučaju, to je inferioran položaj. A ovdje tek, gdje je nacionalizam daleko od kraja […] Činjenica je da želim govoriti svojim jezikom, a da se nitko ne pravi kao da mi je to odobrio.“18 Evo zašto na stranicama ove knjige bol postaje opipljiva i prepoznatljiva u ulomcima pravoga lirizma, kakvima se Ramous znao istaknuti. Kao ovdje: „...ima mjesta koja (Roberto, Fijuman, glavni lik, op. a.) tvrdoglavo izbjegava, kako ne bi bio prisiljen uspoređivati. Neke uličice, na primjer, Staroga grada.“19 U nastojanju da „spasi(m) dušu (moga) izmučenoga grada“20 Ramous je, iskreno govoreći, dao jednostavan predložak koji pak nitko drugi, ni prije ni kasnije, nije tako jasno protumačio:„htio sam uhvatiti dva trenutka njezine povijesti (Rijeke, op. a.): prvi u kom je talijanstvo politički potvrđeno i drugi kad je talijanstvo grubo izbrisano. Ta su dva povijesna trenutka predstavljena Prvim i Drugim svjetskim ratom.“21 Kad je riječ o političkim sudbinama Istre i Rijeke, uvijek se pozivalo na talijanski iredentizam (uz buđenje talijanske nacionalne svijesti), na buđenje hrvatske nacionalne svijesti (hrvatski nacionalni pokret), na fašizam, na komunizam, na fojbe..., zanemarujući da su možda upravo ratovi, s obzirom na to što jesu, ali ne samo njihovi raspirujući razlozi i razorne posljedice, bili traume u pravome smislu riječi. Odavde dolazi izbor da se sudbina glavnoga lika, Roberta, poveže sa sudbinom njegove družice Židovke. Tako se ostvaruje posvemašnji zaron u apsolutno zlo. Prvi je dio romana pretežito lirski (što se događa i u Zaninijevu Martinu Mumi) i zbiva se u godinama Prvoga svjetskog rata. Tu je epizoda s prvim zrakoplovom u Rijeci, tu su redovi za hranu, ustrajavanje na sudbini„nesposobnog“ (tada vrlo čestoj u djelima Sveva i Joycea) među ondašnjim neprilagođenim mladićima kao što je Luca (samoubojica od sedamnaest godina), ili Ercole ugaslih očiju, Giovanni slaboumna izgleda, tanašni i boležljivi Piero...„Činilo se da je rat mlade učinio nesposobnima nastaviti mukotrpnim putem koji se zove svakodnevica. Stvarnost im se mrvila među prstima.“22 No roman potom, prema Ramousovu priznanju, postaje „u određenom smislu, pripovijedanje po tezama“23: ponešto gubi na literarnosti, ali puno dobiva na polju etičnosti. Povijesni likovi poput D’Annunzija i Mussolinija (tko je taj, pitali su se Fijumani kad je došao održati govor umjesto pjesnika vojnika), francu18 Nav. dj., isto. 19 Nav. dj., str. 19. 20 Pismo Eraldu Misciji, 22. lipnja 1969. (Osobni arhiv.) 21 Isto. 22 Il cavallo di cartapesta, str. 87. 23 Pismo Eraldu Misciji.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=