194 PAPIRNATI KONJ Silvio FORZA prisutnosti onih osoba na rukovodećim položajima Talijanske unije Istre i Rijeke koji s Istrom i Rijekom nemaju nikakve veze; i upravo su odavde niknule dodatne greške i nesporazumi. [...] lako je razumjeti koliko je mučno gledati egzibicije teritorijalnih potraživanja na štetu Italije onih ljudi koji su malo ranije stigli s Poluotoka i još uvijek su talijanski građani. Nezgodno je to da onaj tko je govorio i pisao na taj način sada polaže pravo da to čini u ime istarskih Talijana. Mogao bi eventualno biti dio zajednice imigranata, ali nema pravo govoriti u ime pogranične nacionalne manjine ako ne pripada toj manjini. Uostalom, u Jugoslaviji nitko ni u snu kao predstavnika jugoslavenske manjine u Italiji ne bi priznao Jugoslavena koji se kao odrastao čovjek i svojom voljom preselio na talijanski teritorij, da zatim tamo, iz redova neke vladajuće partije, obavlja iredentističko djelovanje protiv svoje zemlje. A ipak, kada je riječ o talijanskoj manjini u Jugoslaviji, istovjetni su slučajevi uobičajeni, izobličujući i krivotvoreći fizionomiju talijanske zajednice u Istri, koja je ostala u svojoj zemlji.“14 Navedeni ulomci zapravo pokazuju kako je, nastojeći da ostane Netko, Ramous unutar „organizirane talijanske nacionalne zajednice“ prepoznao sindrom Stotine tisuća. Razočaranje proisteklo iz političke (komunističke) ideologizacije funkcija na vrhu Talijanske unije i prejake uloge koju su preuzeli talijanski imigranti, potaknulo ga je da uputi ozbiljne kritike manjinskoj kulturnoj politici. Prva, vrlo osobna, koja je proizlazila iz jednoga od prije navedenih „zala“, odnosila se na jedini književni časopis talijanske nacionalne zajednice: „[...] odbijam surađivati s ‘Battanom’ jer je riječ o časopisu koji u Beogradu vode i uređuju ljudi koji ništa nemaju s našom manjinom i koji stoga nemaju prava govoriti u njeno ime, iako njihova kvaliteta naturaliziranih Jugoslavena za zemlju koja ih prima predstavlja posebno političko jamstvo.“15 Drugu snažnu kritiku koja se odnosi na svijet kulture Ramous je uputio prema Italiji, zbog besmislene i postojane šutnje zbog koje su Talijani iz Istre i s Kvarnera ostali isključeni iz talijanskoga kulturnog prostora: „Godinama je s talijanske strane“, piše Ramous,„postojala gotovo potpuna nezainteresiranost (ako nije bila riječi o negativnu odnosu) za Istrane i Riječane talijanske nacionalnosti, koji su ostali u svojoj zemlji. Nešto što nema usporedbe s ponašanjem Jugoslavije, posve drugačijem prema slovenskoj manjini na tršćanskome području. Sad su se s talijanske strane stvari prilično promijenile. Izdašna pomoć za njihov kulturni razvoj prvenstveno se daje, kako je i pravedno, mladima. Ali preko koga? Preko one organizacije Talijana Istre i Rijeke čije su neučinkovitost i nedemokratičnost dobro poznate. [...] Problem se svodi na ovo: ili će Talijanska unija Istre i Rijeke doista postati reprezentativna organizacija manjine (a izbor za najviša rukovodeća mjesta trebao bi se odvijati uz sudjelovanje cijele jezične skupine koju bi ona 14 Aspetti poco noti..., nav. dj. 15 Isto.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=