193 Silvio FORZA PAPIRNATI KONJ kako je glavno to da se manjinska kultura odmah depolitizira. Jer je politika često dijelila narode, a kultura, ako je dobro shvaćena, ne može drugo nego ubrzati njihovo razumijevanje, pa dakle i njihovo prijateljstvo.“9 U skladu s nastojanjem da se sačuva kao Netko, treba razumjeti i kritiku koju je Ramous uputio Talijanskoj uniji Istre i Rijeke, jer nije smatrao pravednim predstavljanje manjine dodijeliti tijelu koje u srži nije bilo kulturno već ideološko, prava produžena ruka Komunističke partije: „Talijanska unija Istre i Rijeke [...] djelomice kulturna, ali u prvome redu politička ustanova, čije su funkcije na početku bile u izravnoj vezi s revolucionarnim stanjem tih godina. Da Talijanska unija Istre i Rijeke i danas u osnovi nastavlja biti politička, dokazuje i sada važeće pravilo da se njezin predsjednik i tajnik neizbježno biraju među članovima jugoslavenskog Saveza komunista. Što znači da slijede direktive koje dolaze izvan manjine koju namjeravaju predstavljati. [...] Talijane koji su ostali, za razliku od Slovenaca u Italiji, predstavlja samo jedna organizacija, tj. Talijanska unija Istre i Rijeke, osnovana, kako kaže njezin najnoviji statut...“10, i ovdje Ramous citira,„tijekom Narodnooslobodilačkog rata, kao izraz volje antifašista Istre i Rijeke talijanske nacionalnosti da daju svoj doprinos oslobodilačkoj borbi, jačanju bratstva i jedinstva i socijalističkoj revoluciji naroda Jugoslavije.“11 U svojim razmatranjima Ramous će zabilježiti da„...najnoviji statut Talijanske unije Istre i Rijeke, doista, potvrđuje kulturni karakter organizacije. Ipak se prirodno nameće pitanje: Zašto se najviše rukovodeće funkcije beziznimno dodjeljuju upisanima u Komunističku partiju? Od 35.000 članova, u partiju je upisano manje od 1 i pol posto. Kako to da upravo iz toga jednog i pol posto neminovno dolaze najviši rukovoditelji organizacije koja se definira kulturnom?“12 A još je ranije primijetio da „...poslije rata Unija nije napustila svoj politički karakter, nego ga je, naprotiv, naglasila. Njezini najviši rukovoditelji, sve partijski ljudi, ponekad su birani među onima koji nisu imali nikakve veze s Istrom i Rijekom, nego su se prije kratkog vremena s Poluotoka doselili iz političkih razloga, koji su mogli biti uzeti u obzir, ali koji im zato nisu davali pravo govoriti u ime pogranične manjine kojoj ne pripadaju; na stranu činjenica da njihova pozicija građana Italije, koji su usto vodili kampanje teritorijalnih potraživanja protiv vlastite zemlje, nije bila nimalo dolična i nijednom ideologijom opravdana.“13 Postojao je još jedan kamenčić u cipeli, koji je Ramousa žuljao: onaj Talijana pridošlih iz Italije nakon 1945., kojima su dodijeljene funkcije predstavljanja „Talijana koji su ostali“. Veoma je odlučna njegova kritika u navedenome članku protiv „[...] 9 Aspetti poco noti..., nav. dj. 10 Isto. 11 Isto. 12 Italiani di Jugoslavia e Sloveni d’Italia..., nav. dj. 13 Isto.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=