192 PAPIRNATI KONJ Silvio FORZA sve drugo razvija [...], kulturni život talijanske manjine ostaje, u nekim vidovima, gotovo nepromijenjen.“6 Mnogo je tekstova u kojima je Ramous nastojao upozoriti na stanje i položaj talijanske zajednice, ali se njegove raščlambe nisu zaustavljale na tome mikrokozmu, već su pogled proširile na cijelo društvo. Jedan od najzanimljivijih ulomaka jest onaj u kojemm se pojavljuje koncept demokracije, drukčiji od načina kako je obuhvaćen pojmom „diktature proletarijata“: „Govoriti o jezičnim manjinama, koje se često nalaze blizu granice, danas može izgledati nepravodobno: tema, tvrdi ponetko, koja podsjeća na stare šovinizme, one koji su izazvali mnoge nedaće i koje još tu i tamo proviruju, kao da nas žele upozoriti kako opasnost nije posve nestala i da je dobro držati je na oku kako bi se izbjeglo da nanovo preuzme zabrinjavajuće dimenzije. Ipak je riječ o posve oprečnoj stvari. Poštivati prava manjina, razmatrati njihove probleme, rješavati ih, nije drugo negoli iskazivanje poštovanja prema demokraciji.“7 Nešto dalje, Ramous se želi ograditi od vrlo opasnih zamisli o rasi, krvi i tlu, zapisujući:„Na koncu, o čemu je riječ? O primjeni načela slobode za sve, i za one koji se, pomicanjem granica zatečeni unutar države drukčijega službenog jezika, žele služiti svojim jezikom, očuvati svoju kulturu, ne trpeći poniženje da se osjećaju strancima u zemlji u kojoj su rođeni. Govorio sam o jeziku, jer treba imati na umu da je definicija manjine točno ono što ostaje unutar ovoga preciznog ograničenja. U ovakvim slučajevima prijeći na koncept plemena, krvi, podrijetla itd., makar i nesvjesno, ponekad znači učiniti prvi korak prema konceptu rase. Tada, jasno, pitanje postaje dvosmisleno. A tu je doista riječ o stvarima u krivo vrijeme, u Europi koja teži prevladati stare antagonizme među narodima, kako bi dostigla ciljeve, ako još ne ujedinjenja, onda barem suradnje.“8 Sjajna je kritika koju je Ramous namijenio otrcanom i potrošenom konceptu manjina kao mosta među narodima koji, pogleda li se bolje, krije zamku svrhovitosti:„... nadasve je potrebno objasniti da manjinske jezične skupine ne postoje kako bi imale neku funkciju i da im nitko ne može određivati zadatke. Jasno je da kulturni život manjine ne može imati funkcionalan značaj, već se razvijati kao svrha sama po sebi, neovisno o promjenama raspoloženja s ove i one strane granice. Jugoslavenska država daje dovoljna sredstva za kulturni život talijanske manjine [...] Riječ je samo o tome da se vidi ulažu li se potom ta sredstva na najbolji mogući način [...] Dovoljno je spomenuti samo jednu činjenicu: Slovensko kazalište iz Trsta svake godine sudjeluje (i pravo je tako) na smotrama jugoslavenskih kazališta, koje se održavaju u Novom Sadu, nedaleko od Beograda. To je primjer koji bi, mislim, trebalo slijediti, u najširemu smislu, s obiju strana. Ali držim 6 Isto. 7 Italiani di Jugoslavia e Sloveni d’Italia – un raffronto opportuno; otkucani tekst iz prosinca 1966. 8 Isto.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=