191 Silvio FORZA PAPIRNATI KONJ sizanja, već sudjeluje u napretku, razumijevanju i suradnji među pojedincima i narodima. S ovoga gledišta, najkorisnija i najplemenitija svrha nacionalnih manjina trebala bi biti suradničko djelovanje na razumijevanju među narodima, obostranom upoznavanju i, posljedično, ne na neslozi, već na suradnji.“4 S današnjega gledišta, u Ramousa također iznenađuje hrabrost da šezdesetih godina javno piše i podržava talijanske interese u Istri, u trenutku kada škole, novine i televizija za dvadeset milijuna stanovnika Jugoslavije promiču priču kao da su svi Talijani u Istru stigli u crnim košuljama, i to svi 1922. godine, svi s jasnim ciljem da unište slavenske narode. U tom smislu vrijedi upozoriti na malu, ali jasnu ramousovsku preciznost: kao što je bilo moralno pravedno (napisano velikim P) primijeniti antifašizam, jednako tako bilo bi pravedno koristiti se i drugim pojmom, koji bi možda s većom povijesnom vjerodostojnošću opisao činjenice, pa i u Jugoslaviji, vezane za Drugi svjetski rat: onim antinacizma. U Ramousovim člancima, na koncu, iznenađuje smiona kritika režima, onoga komunističkog, kojemu se kritike zasigurno nisu svidjele. No, pogledajmo poneku tvrdnju, a prije svih onu o bitno nesretnom položaju manjine. Radeći u zemlji koja se razmetala bratstvom i jedinstvom, koja se smatrala „najboljim od svih mogućih svjetova“, Ramous je dijagnosticirao bol manjine te, u ovome slučaju, raskidao koprenu koja je zastirala čitavo društvo, u spomenutu članku napisavši: „Manjina je, uostalom, nesretan pojam, jer u pamet doziva riječ umanjenje. Često inojezični narodi smetaju. Svojim zahtjevima, obilježjima iznimke, kao da su stvoreni samo zato da bi vladama zadavali brige. Neki ih režimi čak nastoje ignorirati. Tako je u Italiji činio fašistički režim, koji je slavenske narode koji su se našli unutar njegovih istočnih granica držao nepostojećima, ne odobravajući im ni škole ni tisak na njihovu jeziku. Tako je u nekim krajevima činio i jugoslavenski monarhistički režim koji je, između ostalog, srpski jezik nametnuo cijeloj velikoj inojezičnoj pokrajini kakva je danas Republika Makedonija [...] među manjima u Jugoslaviji je i talijanska, o kojoj se mnogo govorilo (ne uvijek nepristrano) i o kojoj se možda još više šutjelo [...] Koliko je Istrana i Riječana (s otoka i iz Dalmacije nemamo podataka) koji žive u Jugoslaviji i koji čuvaju talijanski razgovorni jezik? Prije nekoliko godina statistika je govorila o otprilike 35.000 ljudi. Danas se govori o još manjem broju. Brojke su dojmljive s obzirom na to da na vidjelo iznose stupanj egzodusa, pravog kolektivnog preseljenja naroda koji je napustio svoje kuće i zemlju kako bi se nastanio na talijanskom teritoriju.“5 Obuhvativši kontekst na tako jasan način, Ramousu nije preostalo drugo nego zaključiti: „[...]dok se 4 Aspetti poco noti di una minoranza, u: La Fiera letteraria, Rim, 7. srpnja 1966., str. 15. 5 Isto.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=