190 PAPIRNATI KONJ Silvio FORZA Za Ramousa, ali i općenitije, čovjek može koračati pozornicom života kao društveno biće jednako drugima, ili pak u zdravu nadmetanju s drugima, samo onda kad ima ohrabrujuća jamstva u vezi s vlastitim identitetom. Pazite, ne s „golim“ identitetom, na neki način „nevinim“, već onime koji drugi opažaju kroz postupke društvenog, političkog, povijesnog i etičkog posredovanja. Riječ je, dakle, o percepciji koja se temelji na mišljenju, onome koje je u stanju proizvesti simbole i neposredne asocijacije. Evo zašto su tuđa vrednovanja našega identiteta, s obzirom na to da podsvjesno proizlaze iz simboličnih asocijacija, u osnovi književne operacije, i zašto u osnovi ideje identiteta stoji književnost. Nalazimo se na području identiteta shvaćenog jednim od središnjih problema književnosti dvadesetoga stoljeća, gdje s punim pravom treba uvrstiti i Osvalda Ramousa, naročito pjesnika Ramousa. Ovaj tekst ne raščlanjuje Ramousovu poeziju: ipak mi je važno napomenuti da se u području kritike i vrednovanja riječkoga književnika ne mogu zanemariti tekstovi Alessandra Damianija posvećeni Ramousu. Osvaldo Ramous, dakle, nije htio biti Nitko, nije htio biti Sto tisuća. Htio je biti Netko: Netko u paradigmatskom smislu, naravno, ne u onome manje plemenitom, jedinstvenosti. Pokušao je biti Netko, sa čudesnim – i u zanatu i u intuiciji, u poeziji. Bio je to i kao ravnatelj Talijanske drame, doslovno je spasivši usprkos ravnodušnosti Stotine tisuća Talijana koji su bili važni, a koji su ravnodušje pokazivali na pogrešan način, u trenutku kad je Drami prijetilo da zauvijek nestane sa scene. Ali bio je to i kao novinar, komentator, demontirajući komunistička obećanja o jednakosti, bratstvu, istinskom poštivanju manjinskih prava, ukazujući na proturječan zahtjev koji je jugoslavenski režim implicitno uputio Talijanima Istre i Kvarnera – da suštinski budu neprijatelji Italije i, na koncu, s gorčinom kritizirajući predstavljačku strukturu, kao i neke predstavnike same manjine. Ramousova je bila bitka u obranu talijanskoga identiteta, bez nacionalističkih ispada, utemeljena na uvjerenom kozmopolitizmu koji bi se trebao ostvariti suradnjom narodā i kultura. Čitajući danas ulomke iz Ramousovih djela, iznenađeni smo koliko je prethodio vremenu, kad je primjerice upozoravao na to da će Europa prije ili kasnije morati srušiti barikade koje ju dijele; ili kad je shvatio koje je pravo značenje kulture manjine u kontekstu multikulturalnih otvaranja: „...kad govorimo o kulturnom životu jedne nacije, gotovo se uvijek zanemaruje činjenica da nijedna nema strogo određene kulturne granice. U svakom slučaju, nacionalne su manjine značajne jer udahnjuju život prožimanju koje se, osim kriznih udaraca, nerijetko razrješava u snošljivu suživotu, koji bi se mogao odrediti kao – nadnacionalni duh. Budući da ni nacionalnost, sama po sebi, nije uvijek strogo odredljiva, bilo bi pogrešno tražiti duboko podrijetlo pojedinaca u narodima koji su se, stoljećima živeći u kontaktu, često na nerazmrsiv način izmiješali. Bitan je jezik, kultura. I suradnja među kulturama, jer prava kultura – dobro je ponoviti – nikad ne kreće obrnutim putem pre-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=