189 Silvio FORZA PAPIRNATI KONJ kvim postao nakon što je povijest novih osloboditelja ponizila žrtvu njegova oca Talijana u Dalmaciji. Elsa sa svojim„agramatizmom“ i Nijemi ribar, ušutkan poviješću, ogolili su tjeskobu i nesposobnost da se život proživi u punini, u kontekstu koji se ne osjeća svojim. To se zbiva zato što se vlastiti identitet ne shvaća samo kao drugačiji nego i kao gubitnički. Elsa i Nijemi ribar nisu imali ohrabrujućih jamstava u vezi s vlastitim identitetom, kao što ih, tek toliko da se uzme pirandelovski primjer, nije imao onaj Mattia Pascal koji nije mogao funkcionirati kao Adriano Meis i koji je u povijest zapravo ušao kao„pokojni“. Ali Ramous nije bio stvoren da postane„pokojni“, nije se htio odreći vlastita identiteta: nije ga htio zadržati zato da ga ponudi kao isključiv, nego da ga postavi u odnos s drugim identitetima, da može dati pravi smisao pravim idealima ravnopravnosti, jednakosti ili, kako bismo danas rekli, istih mogućnosti. Ne, Ramous nije htio postati Nitko. Osvrnimo se na prečest, skučeno prilagodljiv sindrom Stotine tisuća. Kad je netko nacionalna manjina, rekosmo, Sto tisuća postaje kad se u bitnome prepusti asimilaciji. Ako nam je Mattia Pascal, kojega ne predlažemo kao Nekoga već kao Nikoga, pokazao da se ne može postati netko „drugi“ s obzirom na ono što jest/jesi, Vitangelo Moscarda iz Jedan, nijedan i sto tisuća otkrio je to da stvarni život čine ljudi koji na sebe stave tisuću maski s bitno oportunističkim opravdanjima. Iz toga proizlazi strahovito dramatičan zaključak kad shvatimo – a to itekako vrijedi i za naše krajeve – da i sama stvarnost, s obzirom na to da je oblikuju ljudi uljuljkani u logiku„stotine tisuća“, nije objektivna i stvarna, već relativna i lažna. A to zato što se ne može smatrati pravom, izvornom, društveno i građanski poželjnom stvarnošću ona u kojoj prevladavaju ljudi koji znaju i žele, smireno i bez previše obzira, biti „sto tisuća po svaku cijenu“. Želimo li biti prozaični i zločesti, u našemu slučaju Sto tisuća su oni među nama koji „dezertiraju“, izvlače se i ne pohađaju naše škole, naše predstave, ne čitaju naše novine, ne prate naša izdanja... Oni koji su često bili označeni kao mlitavi, ravnodušni, lišeni nacionalne svijesti. Ali treba biti oprezan, ovdje ulazimo u vrlo opasno područje: ako je kulturološki pravedno zahtijevati stvarnost sačinjenu od cjelovitih i neprikrivenih identiteta, i ako je korektno, a s gledišta koje ne uzima u obzir kritičke i povijesne perspektive, stigmatizirati one među nama koji su se odrekli nacionalnoga identiteta, to ne znači da moral koji svime upravlja mora biti zasnovan na nacionalnim mjerilima: prije nacionalnog dolazi ljudsko dostojanstvo, a provoditi u djelo poštovanje prema ovoj vrsti dostojanstva može dostajati da se zaradi mjesto u raju. Dakako, u raju Stotine tisuća. Ne postoji moral, ne postoji etika koja nam dopušta ustvrditi da biti nitko ili biti sto tisuća nije dobro i pravedno. Ali s Ramousova gledišta, biti sto tisuća stvar je prije korisnosti nego dobroga i pravednoga. I tako, kao što nije htio biti nitko, Ramousa nije zanimala ugoda kao ni porečena minimalistička svakodnevna tvrdnja tipična za sto tisuća.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=