188 PAPIRNATI KONJ Silvio FORZA koja se izjašnjavala progresivnom. Nije ni potrebno reći da je Ramous rehabilitaciju dočekao s uzdahom olakšanja, prosudivši da je „nasreću, vrijeme lova na vještice završeno“2, pa i stoga što se osjećao oslobođenim veta na prethodnu smjelost kad je s Talijanskom dramom postavio predstave kao što su Il berretto a sonagli i La giara3. Premda nije rečeno da je baš tako, samo iz jednostavne činjenice jer mi se učinilo takvim, bilo je i drugoga u tome htijenju da izjednačim dvojicu autora: riječ je o identitetu, bitnom diskursu za sicilijanskog dramaturga, što se pokazuje temeljnim i za promišljanje umjetničkoga djela riječkoga književnika. Dakle, Jedan, nijedan, sto tisuća, kao polazište i antropološka metafora sredine u kojoj se kretao i djelovao Osvaldo Ramous. Stoga pogledajmo možemo li shvatiti što ovi brojevi kriju. Živjeti u Ramousovim okolnostima, dakle onima pripadnika nacionalne manjine, znači postati Sto tisuća* ako se, sažeto rečeno, prepusti asimilaciji; biti Nijedan/Nitko znači odreći se javnoga izražavanja svoga izvornog bića i povući se iz javnoga života, a biti Jedan/Netko – znači da se želi ostati svoj. A da bi se ostalo svojim, treba imati intelektualne i građanske hrabrosti pa raskrinkati niz epohalnih nesporazuma. To je Ramous i učinio, izabravši, baš tako, da bude netko (Netko, op. ur.). Biti „nitko“, rekosmo, podudara se s odricanjem javnoga izražavanja svoga autentičnog bića i s povlačenjem iz javnoga života. Tu smo na području nijemosti/nemuštosti kao građanske smrti, kao nagovještaja pogrešnoga identiteta. A ta „patologija ne-riječi“, tamo gdje bez riječi uzmanjka i identitet u svojoj punini (onaj slobodni da se bude „netko“ bez posezanja za „stotinama tisuća“ maski), upravo danas postaje glavnom pejzažnom odrednicom„postojbine riječi“ (odnosno književnosti). Postaje zapravo književnim sredstvom koje se više od ostalih dopada autorima koji se bave složenom temom egzodusa i silovane čovječnosti u društvu i intimi Istre, Rijeke i Zadra nakon Drugoga svjetskog rata. Pišući tekst po narudžbi, uz šezdesetu obljetnicu Talijanske drame u Rijeci, na nijemost se oslonio Edoardo Erba koji je, nadahnut djelom Minnie la candida Massima Bontempellija, predložio lik Riječanke Else, koja je zanijemjela od raznih zbivanja, neopozivo osuđena na šutnju kad se egzodus doista dogodio. Nešto kasnije istim je tragom pošao Fulvio Molinari, Tršćanin iz Vrsara, kojega se svi sjećaju kao novinara glavnih večernjih vijesti, dugogodišnjega voditelja uredništva RAI-ja u Trstu. Molinari je zamislio nijemoga ribara, koji je ta1 Pirandello non è più un reazionario sotto la polvere, članak objavljen u Il cittadino, Genova – Rim, 24. siječnja 1968. te preuzet u Messaggero veneto, Udine, 22. veljače 1968., str 11, pod naslovom Gli jugoslavi hanno ridato il giusto posto a Pirandello. 2 Isto. 3 Šešir dvorske lude i Žara. * Luigi Pirandello, Uno, nessuno e centomila (Jedan, nijedan i sto tisuća, op. ur.).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=