176 PAPIRNATI KONJ Sanja ROIĆ svijet). U životopisnim bilješkama nije propustio citirati prevoditeljsku djelatnost pjedinih pjesnika: Nazora, Ujevića, Angjelinovića, Desnice, Klopčiča, Ivaniševića, Krkleca, Kaštelana, Gorjana, Cesarića, Cettinea, a posebno je isticao zanimanje za kazalište i dramaturgiju u svakog autora kod kojeg je to bio slučaj. Držim da sasvim slučajno u njegovu izboru ne nalazi mjesta nijedan pjesnik musliman iz Bosne, ali će zato početkom‘70-ih godina Ramous talijansku publiku obavijestiti o toj tada novoj narodnosti i njezinim kulturnim tradicijama u jednome od najčitanijih književnih časopisa, rimskom časopisu La Fiera letteraria, u kojem je redovito objavljivao priloge i prijevode. Premda suzdržano, Ramous je uvijek isticao prisutnost talijanskoga kulturnog elementa u djelu ili u poetici pojedinih pjesnika, ponajprije u Nazorovu opusu, ali i u pjesništvu Danka Angjelinovića, Ante Cettinea, Olinka Delorka, Frana Alfirevića i ostalih Dalmatinaca, a učinio je to na inteligentan način i prilikom predstavljanja stihova Ive Andrića. Osim toga, riječki je antologičar u svoj izbor hrabro uključio čak četiri pjesme Miloša Crnjanskog, u to vrijeme političkoga emigranta u Londonu, i s pravom vrlo pozitivno ocijenio njegovo pjesništvo:„Istančanost pjesničkoga jezika dostiže u ovoj zbirci [Odabrane pesme, Pariz 1954., S.R.] najvišu razinu“.12 Zanimljivo je podsjetiti na to da je godinu dana prije objavljivanja padovanske antologije, 1958. u zagrebačkome Narodnom listu mladi Dalibor Cvitan, koji će kasnije postati protivnikom službenih poetika i oštar kritičar socijalističke zbilje, negativno ocijeniti Ramousovu dvojezičnu autorsku zbirku 50 poesie/50 pjesama. Hrvatske prijevode Ramousove poezije potpisao je pjesnikov prijatelj Danko Angjelinović. Cvitan je u skupnoj recenziji triju zbirki – Ramousove, Angjelinovićeve Olujna jedra i o Cettineovim Epitafima i poemama – knjige ocijenio anakronima i dodao da se u njima ostvaruju „bjegovi u tuđe mitove, kao da se radi o vlastitima“, očito misleći na romansko, talijansko nasljeđe. Slijedio je pritom postavke tadašnje službene kritike koja je sa sumnjom gledala na mediteranske teme, nužno otvorene prema drugome, prema prevladavanju svakovrsnih granica, jer su pjesničke teme zajedničke pjesnicima koji svaki sa svoje strane gledaju na zajedničko more. No negativna kritika nije ni uplašila ni obeshrabrila Ramousa, jer su njegovi stavovi te pjesničke i prijateljske veze bili čvrsti i uzajamni pa se, na primjer, nije libio više puta ponoviti divljenje prema Angjelinovićevu pothvatu prevođenja Bijesnoga Orlanda na hrvatski, jer je Ariostov renesansni Orlando furioso u dječačkoj dobi bila najdraža knjiga njih obojice. U pismu što ga je 1957. godine na talijanskome napi12 Usp. Isto, str. 16. U biografskoj bilješci o Crnjanskom stoji: „M.C., rođen u Vojvodini 1893. Objavio je između dva rata: ‘Odu vešalima’,‘Vojničke pesme’,‘Liriku Itake’ i ‘Stražilovo’” (str. 23). U Panorami, br. 10 od 10. lipnja 1958., na str. 14-15, objavljen je talijanski prijevod pjesme Priča.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=