173 Sanja ROIĆ PAPIRNATI KONJ obljetnici Cettineove smrti riječki je prijatelj želio podsjetiti na originalnog pjesnika i proznoga pisca koji je bio i izvrstan prevoditelj modernih talijanskih pjesnika. Ovako o njemu piše Ramous: Njegova je kultura bila slavenska i on sam nije imao dvojbi glede svoga hrvatskog identiteta, ali ga je talijanska književnost očaravala. Ne samo talijanska, nego i latinska. Ante Cettineo možda je bio posljednji predstavnik niza dalmatinskih književnika za koje je talijanska kultura bila nezaobilazan dio njihova obrazovanja, a ponekad čak i njegov glavni element.6 Osvaldo Ramous nije skrivao simpatiju i empatiju za Cettinea: već ga je bio uključio u antologiju Poesia jugoslava contemporanea (Suvremeno jugoslavensko pjesništvo) objavljenu 1959., što je bio pravi kulturni pothvat u to vrijeme. Svakako valja naglasiti da Ramous nije bio glasnogovornik takozvane službene književnosti toga vremena, njegov je rad bio individualan i odvijao se na rubu glavnih, službenih kulturnih razmjena. Antologija Poesia jugoslava contemporanea bila je istinski kulturni događaj, no nažalost nije mogla naići na prikladnu recepciju u složenim prilikama drugoga poraća i još uvijek neuspostavljenih službenih kulturnih odnosa između Italije i Jugoslavije. Iz dokumentacije u piščevoj privatnoj arhivi može se zaključiti da je konačna verzija imala nekoliko prethodnih te da je prva zamišljena još 1947. godine. Ne čudi stoga izbor autora i popis sastavaka od kojih je Ramous mogao„spasiti“ i u konačnu inačicu antologije uključiti tek nekoliko njih. Rukopis napisan pisaćim strojem, naslovljen Poesie jugoslave tradotte da Osvaldo Ramous (Jugoslavenske pjesme u prijevodu Osvalda Ramousa), obuhvaćao je jedanaest autora poredanih prema osobnom izboru: Branko Ćopić, Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Radovan Zogović, Zdenko Štambuk, Matej Bor, Božena Begović, Jure Kaštelan, Novak Simić, Mate Balota i Miroslav Krleža, uz tri narodne pjesme. Najbrojnije su bile Nazorove pjesme, njih četiri. Dvije prevedene Nazorove pjesme (Madre ortodossa i Garibaldi) te pjesme Ivana Gorana Kovačića i Kaštelanove uključene su u kasniju antologiju bez promjena. Pjesma Garibaldi uvrštena je kasnije u čitanke za učenike talijanskih škola. 6 Oggi e domani 1981., br. 4 (travanj), str. 36. Ramous se sjetio prijatelja Cettinea i 1966. godine u Momento sera, a 1971. će opet pisati o njemu u književnu časopisu La Fiera letteraria. Pronicavom ironijom Ramous piše kako je u Dalmaciji, u vrijeme svojih prvih boravaka, čuo kako se govori o nekom Petrarki, pomorskome kapetanu u mirovini, da je zatim upoznao jednoga Manzonija, nekolicinu Goldonija i Marconija, koji su bili„croatissimi di lingua e di sentimenti“ (pravi Hrvati jezikom i osjećajima), dodajući potom kako je onaj Manzoni, unatoč prezimenu, jedva znao poneku talijansku riječ.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=