171 Sanja ROIĆ PAPIRNATI KONJ veličanstvenu i istodobno prisnu geografiju, jedinstvenu upravo zato što se u njegovu toponimu odmah, na prepoznatljiv način2, ogleda generičko ime za vodeni tok – Rijeka na hrvatskome, a Fiume na talijanskome jeziku. Jedno od nezaobilaznih književnih imena dvadesetoga stoljeća u gradu Rijeci jest Osvaldo Ramous. Pjesnik i pripovjedač, esejist i prevoditelj, redatelj, dramaturg i glazbenik te, kako povrđuje ova knjiga, romanopisac, Ramous je rođen u Rijeci 1905. godine u obitelji čiji romanizirani oblik prezimena, koje treba izgovarati na francuski način, očituje mnogostruke pripadnosti (osim francuskoga podrijetla, spominjala se i slovenska varijanta Ramovž), a jezikom i kulturom pripada talijanskoj zajednici na Kvarneru. Posljednji od šestoro braće rano je ostao bez oca, školovao se i djelovao u rodnome gradu. Godine 1938. objavio je zbirku pjesama i jedan dramski tekst, koji su odmah pobudili zanimanje kulturne javnosti,3 a u to je vrijeme surađivao i u časopisima koji su u Rijeci izlazili na talijanskome jeziku. Nakon Drugoga svjetskog rata, kao što je poznato, mijenja se politički status Rijeke, grad pripada Hrvatskoj u Jugoslaviji, tako da Ramousa, kao i druge sugrađane i stanovnike istarskih, kvarnerskih i dalmatinskih lokaliteta, zahvaćaju korjenite promjene, a da oni pritom nisu promijenili mjesto boravka. Kritika je još u drugoj polovici 20. stoljeća Ramousu priznavala posebno mjesto u književnom stvaralaštvu na talijanskome jeziku, a danas ga smatra jednim od najvažnijih glasova talijanske zajednice u Istri i na Kvarneru. Izbor ostanka u Rijeci nakon 1945., 1947. i 1954. godine, kad je najprije Pariškim, a zatim Londonskim ugovorom određena sjeveroistočna granica Italije, bio je privatan i javan istodobno: Ramous ostaje u Rijeci kao afirmirani ravnatelj Talijanske drame i jamči, za ono vrijeme, umjetnički vrlo hrabar repertoar. Nekoliko godina kasnije, osobnim zalaganjem, retoričkim umijećem i vještinom kod političkih struktura u Beogradu uspijeva izboriti daljnji rad te važne institucije (ne smije se zaboraviti da je to jedini stalni teatar na talijanskome jeziku izvan granica Italije) i njezin kontinuitet, koji traje do danas. U jednome od posljednjih intervjua, koji je posmrtno objavljen u časopisu Oggi e domani iz Pescare, Ramous je ovako sažeo vlastito zanimanje za književnu tradiciju i prevođenje poezije: 2 I Pescara nosi ime hidronima, a jedna od pretpostavljenih etimologija toponima Bari (pa tako i crnogorskoga Bara, na tal. Antivari) indoeuropska je riječ „var”, značenja „rijeka”. 3 Uspjeh njegovih knjiga u vremenu između dvaju ratova – zbirke pjesama Nel canneto (U tršćaku) u izdanju časopisa Termini iz Rijeke, koju je zapazila Talijanska Kraljevska Akademija, i drame Un duello (Dvoboj), iz 1938., kao i uredništvo časopisa Termini u jednome od najprijepornijih povijesnih razdoblja grada (1943.-‘44.) – opterećivali su piščev životopis u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=