169 Gianna MAZIERI-SANKOVIĆ PAPIRNATI KONJ OSVALDO RAMOUS i njegovo djelo dio su povijesnoga kontinuiteta talijanske književnosti u Rijeci i Istri. Jedan je od najvećih, ako ne i najveći, pisac dvadesetoga stoljeća cijeloga tog područja. Rodio se u Rijeci 11. listopada 1905., od majke Marije Giacich i oca Adolfa Ramousa. Kao zadnje od šestero djece, već s dvije godine ostaje bez oca. Polazi Općinsku glazbenu školu, a zbog slaboga zdravlja srednjoškolske ispite polaže privatno. Dvadesetih godina službenik je u računovodstvu. Kratko vrijeme boravi u Milanu gdje radi u osiguravajućem društvu. Suradnja u časopisu Delta (1923. – 1925.) otvara mu svijet novinarstva, a od 1929. piše kazališne i glazbene kritike u režimski orijentiranome riječkom dnevniku La Vedetta d’Italia. Godinu kasnije primljen je na mjesto urednika, gdje ostaje do 1942. kad mu glavni urednik Carlo Scorza daje otkaz s objašnjenjem o „smanjenju broja zaposlenih“. Tijekom vladavine fašizma, kada je okupirana Rijeka bila u sastavu Kraljevine Italije, djelovao je u vrlo osjetljivu podneblju i na jednako tako osjetljivu području pisane riječi i kulture. U drugoj polovici tridesetih Ramous surađuje s riječkim časopisom Termini, također i u općetalijanskim/općenacionalnim publikacijama L’Italia letteraria, Meridiano di Roma i Tribuna di Roma. Godine 1944. prihvatio se ravnateljstva u listu La Vedetta d’Italia. Korektno i profesionalno držanje te antifašistički stavovi (suradnja s partizanskim pokretom) presudili su da Ramous u poraću ne strada od novih, komunističkih vlasti. Dapače, nakon rata postaje ravnateljem (1946. – 1961.) Talijanske drame u Rijeci. Potpisao je čak 46 režija i na talijanski preveo mnoga dramska djela jugoslavenskih književnosti. Godine 1956. spremno se suočio s prijetnjom potpunoga zatvaranja Talijanske drame, osobno otišao u tadašnji državni centar Beograd te uspješno vodio pregovore sačuvavši ansambl i ustanovu koju je predstavljao. Godine 1959. preveo je na talijanski i uredio prvu antologiju jugoslavenskih pjesnika XX. stoljeća, Poesia jugoslava contemporanea (Rebellato editore, Padova), usto prvi ističući to da ovdašnja talijanska nacionalna zajednica mora odigrati ulogu mosta među kulturama. Njegovom zaslugom 1964. g. u Cittadelli (Padova) je ostvaren prvi susret jugoslavenskih i talijanskih pjesnika. Autor je deset pjesničkih zbirki, među kojima su najznačajnije: Nel canneto (Fiume, Termini ed., 1938.), Vento sullo stagno (Rijeka, EDIT, 1953.), Pianto vegetale (Padova, Rebellato ed., 1967.), La parola nel tempo (Zagreb, Zora, 1969.), Realtà dell’assurdo (Padova, Rebellato ed., 1973.) i Pietà delle cose (Padova, Rebellato, 1977.). Autor je desetak drama, od kojih izdvajamo Con un piede nell’acqua (1970.) i Edizione straordinaria (1950.), kao i desetak radiodrama. Napisao je dva romana: I gabbiani sul tetto (1961., objavljen na hrvatskome i portugalskom, ali ne i na talijanskome) i Il cavallo di cartapesta (Kaširani konj, Konj od kaširana papira; u hrvatskome smo se izdanju odlučili za naslov Papirnati konj), te dvije zbirke priča Serenata alla morte (objavljena na portugalskom u São Paulu) i Lotta con l’ombra e altri racconti (EDIT, Rijeka, 1996.). Odlikovan je brojnim nagradama i priznanjima, među kojima su: Odličje Talijanske Akademije za zbirku Nel canneto, 1938. i Premio Cervia, 1963., za Risveglio di Medea; Nagrada grada Rijeke za zbirku Il vino della notte i roman Galebovi na krovu, 1965.; zatim Premio Cittadella – zlatna medalja 1955. za Vento sullo stagno i Nagrada Silver Caffè di Roma 1964. za neobjavljeni roman L’ora di Minutopoli. Umro je u Rijeci iznenada, 2. ožujka 1981., prepravljajući roman Kaširani konj, do kojega mu je bilo osobito stalo jer u njemu piše o svome voljenom gradu. (G.M.S. i ur.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=