166 PAPIRNATI KONJ Gianna MAZIERI-SANKOVIĆ Znakovit ulomak, ali Ramous nije odlučio uvrstiti ga u konačnu inačicu teksta. Autora prepoznajemo i u tragediji egzodusa. Ramous koji odlazi i... ne odlazi. Čini se, zapravo, da je i on s ezulima, zajedno s njihovim patnjama. Ali postoji i Ramous koji ostaje u gradu u kojemu se rodio i odrastao. U gradu svojih predaka. Ramous koji ostaje, spreman podnijeti svaki teret, upravo kao i njegovi sugrađani. Želja za prenošenjem višestrukosti perspektiva i posljedičnih istina u suvremenoj se književnosti očituje s pomoću mita na koji je upozorio Franco Rella15, tojest pomoću putovanja, svijeta beskrajna istraživanja s kojim, upoznavajući nove realitete, rastemo iznutra. Zamišljeno ali neuvršteno u zaključno poglavlje, pismo Angelu suočava nas s drugačijom koncepcijom kretanja: prijatelj liječnik putujući je upoznao nove svjetove i različite kulture, a glavni je lik/pisac, ostajući u mjestu, također putovao, njegov je naime grad putovao i mijenjao se. Ramous putovanju suprotstavlja neprekinutu deteritorijalizaciju protagonista, proturječno, bez uvođenja njegova tvarnog pomicanja s mjesta, s obzirom na to da se sam prostor mijenja. Rijeka se deteritorijalizira. U pokretnoj narativnoj strukturi kakvu je Ramous izabrao, a koja odgovara povijesnoj pokretljivosti, jedini pojam jednoznačne i nezamjenjive usporedbe zauvijek je nestao: Austro-Ugarska, idiličan svijet koji, zauvijek usađen u sjećanja glavnoga lika, služi kao pojam usporedbe za sve događaje koji, uvlačeći u sebe grad, izvrću sliku konja. U opisu svršetka jednoga razdoblja i jedne kulture, koja se pred afirmacijom novih društvenih i političkih snaga potrošila, probija se novo doba i svaka sigurnost postaje dvojbenom. Upravo odluka da ne uključi poglavlje koje se odnosi na pismo Angelu, a koje je trebalo „zaključiti“ radnju romana, pisca navodi na to da šezdesetih godina (op. a.) uvede oblik inovativnog, mnogostrukog teksta, otvorene strukture, perspektivne, sposobne izraziti različite istine. Najdirljiviji trenutak romana završni je dio koji se odnosi na masovni egzodus građana: Mnogi Robertovi susjedi napustili su kuću otišavši preko nove granice. Prošle su tri godine, i više, od kraja rata i toga je kasnog ljeta 1948. cijeli grad bio duboko potresen. Već u drugoj polovici 1945., a još u većoj mjeri kasnije, odlasci su znatno umanjili riječko stanovništvo. Ljudi su jeftino prodavali namještaj i opremu odlazeći u Trst ili druge, udaljenije gradove. Potom, nakon Mirovnog sporazuma, koji je stanovnicima talijanskoga uporabnog jezika omogućio pravo optiranja radi očuvanja vlastita državljanstva, egzodus je postao gotovo sveopći. Grad je u kratko vrijeme promijenio jezik i fizionomiju. (...) 15 Rella, Franco. Miti e figure del moderno, Parma, Pratiche Editrice, 1983., str. 47.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=