165 Gianna MAZIERI-SANKOVIĆ PAPIRNATI KONJ U toj vrsti manzonijevske mješavine povijesti i romanesknih zapleta možda se, nakon pjesništva, pokazuje najveći Ramousov doprinos književnosti, rodnome gradu, ozračju zajednice onih koji su ostali i onih koji su odlučili otići. Što iz stilskih razloga, a što zato jer su privatni probitci nakladnikā prevagnuli nad onima književnim, roman je ostao neobjavljen nekoliko desetljeća. Ramous je bio razočaran i ogorčen. Nastavlja prepisivati odlomke, mijenja ih, ispravlja, smišlja nova, možda prihvatljivija rješenja, sklon je uklanjanju višeglasja romana. Među stranicama Ramousove pismohrane brojne su pretpostavke o samome radu, a u izvorniku, najprije naslovljenom Gdje se zaustavila Kuća Marijina, što se odnosi na trsatsko svetište i kojim je, u konačnici, naslovljeno drugo poglavlje, otkrivaju se bilješke o umetnutim odlomcima i dijelovima teksta, koje je pisac možda htio pridodati. Među njima iznenađuje kratko poglavlje koje potvrđuje neprekidne ispravke i prerade kojima je djelo izloženo u očekivanju objavljivanja. Nailazimo na izravnog protagonista, Roberta Badina (Ramousa), koji deset godina nakon Drugoga svjetskog rata, zamišljajući da piše pismo prijatelju ezulu, liječniku Angelu koji je dospio čak u Kalkutu, objašnjava: Prošlo je 10 godina od kraja rata i gotovo jednako toliko od tvoga odlaska iz Rijeke. Što se dogodilo u prvome razdoblju takozvanog mira, znaš i sam; ponešto si saznao od ljudi koji su se odmah potom iz ovih krajeva odselili u Italiju. Zatim, od početka tvoga „hodočašća“, kako nazivaš selidbe u Francusku, Afriku, Australiju, a onda u Indiju (imao si priliku, kako kažeš, zadovoljiti želju da se „baciš u svijet“), Rijeka se udaljila od tebe, sve dok ti nije nestala iz obzora. Sad bih ti htio reći nešto što će ti se možda učiniti čudnim. Naime, to da sam sve vrijeme putovao i ja. Ostao sam na istome mjestu, ali mjesto bih nazvao vozilom koje se čak prebacilo iz jednoga u drugi svijet. Skokom od kojeg ti se zavrti u glavi. Sjeti se malo našega djetinjstva. Kako smo tada živjeli. Danas se čini kao bajka. Bila je to Austro-Ugarska. Carstvo koje je unutar granica sjedinjavalo ljude raznih rasa, jezika, vjera, kultura. Svojevrsna ljudska magma u srcu Europe. Ima ih koji su još uvjereni u to da je Carstvo bilo i bit će nezamjenjivo, jer je ublažavalo jake opreke naroda koji su se u njemu miješali. Naša je Rijeka bila upravo proizvod toga Carstva. Njezin je procvat bio vezan za luku, a njezina luka za Ugarsku. I žitelji grada bili su proizvod mješavine rasa, kakva je bila Habsburška Monarhija. I mi smo, dragi Angelo, bili dio te mješavine.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=