164 PAPIRNATI KONJ Gianna MAZIERI-SANKOVIĆ U vezi s teorijskim raspravama, one su u romanu navedene točno onako kako su se u zbilji odvijale. Htio sam ih prenijeti kao svjedočanstvo o tome kako su se iza takozvanih velikih društvenih ideala skrivali mali i licemjerni nacionalistički prohtjevi, stvarajući prave žrtve upravo među „malim individualnostima“.14 Dakle, čitan iz ovoga kuta, Kaširani konj ulazi u književna strujanja dvadesetoga stoljeća, u kojima su protagonisti bezvoljni, nedjelatni likovi, nesposobni zauzeti se za istinu. Treba, primjerice, pročitati pojedine ulomke romana: Činilo se da je rat mlade učinio nesposobnima nastaviti mukotrpnim putem koji se zove svakodnevica. Stvarnost im se mrvila među prstima. Težili su bestežinskoj stvarnosti, kakvu je primjerice nudio spiritizam. (...) Više je puta morao zabilježiti da su događaji, pa i najveći, kraj njega prošli a da ga, barem fizički, gotovo nisu ni okrznuli. Našao se, često, u položaju gledatelja. Nimalo ravnodušan prema onome što se oko njega odvijalo, ali ništa ga nije povuklo za sobom. Sad kada je rat završio, bio je prisiljen prisustvovati drugome velikom događaju. Ono što se tih godina događalo u Rijeci, bilo je samo odraz prevrata koji je zahvatio milijune ljudi. Slučaj mu je još jednom nametnuo to da mirno promatra. Čemu će još svjedočiti? Zar se rađa nov svijet, pravedniji i ljepši, te će biti sretan bude li ga mogao gledati u godinama koje su mu preostale; ili je riječ o golemoj nakaznoj pojavi kolektivizma, unaprijed određenoj da uvuče i uguši slobodu i volju svakog pojedinca. Roberto život ne uspijeva uobličiti prema vlastitim namjerama. Stvarnost je jača od njega i uvjetuje mu egzistenciju. Osim toga protagonista, ostali su likovi više pojave negoli ljudi. Među njima se izdvaja Židovka Clara koja na kraju romana nestaje. Na česte upite epistolarnih sugovornika glede njezina „zagonetna“ nestanka iz romana te stoga i „neizvjesna“ kraja, Ramous objašnjava da je to učinio namjerno. Clara tako postaje dvostrukim amblemom. S jedne strane odražava položaj Židovā, s druge je pak odraz mnogih uništenih ljudskih sudbina, egzistencija i tajanstvenih nestanaka tijekom ili poslije rata. 14 Pismo Osvalda Ramousa Antoniju Widmaru, datirano 19. ožujka 1971. (OA)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=