163 Gianna MAZIERI-SANKOVIĆ PAPIRNATI KONJ nju (D’Annunzio, izmišljen razgovor s likom francuskoga konzula, koji je pak preuzet iz stvarnosti), tonalitet izraza ponovno se približava onome iz prvih poglavlja. Još jedna važna stvar. Kaširani konj (naslov je više nego ironičan, gorak) ni u namjerama nije pravi roman. Napisao sam ga sa svrhom da otkrijem nepoznate strane povijesne situacije koja je odredila sadašnje stanje moga grada. Htio sam obznaniti neke nesporazume za koje ne mare oni koji ih ne poznaju iz vlastita iskustva, a čije su zabune bile odlučujuće za sadašnju sudbinu ovoga područja (vidi poglavlja Sastanak na rubu šume, str. 163 i Tvoja logika nije moja logika, str. 26012), iako moja pozicija nije baš najpogodnija za izricanje nekih stvari. Prije nego što sam pretipkan rukopis poslao u Italiju, Konj je imao samo jednoga čitatelja, točnije čitateljicu: moju suprugu, koja ga je s mnogo strpljenja prepisala u čistopis na pisaćem stroju. (...) Pišući roman, nije me progonila umjetnička svrha. Htio sam jedno svjedočanstvo ovjekovječiti pomoću likova i epizoda, koji formalno jesu izmišljeni i često uranjaju u nadnaravno, ali ipak s krajnjom vjernošću odražavaju ono što se u Rijeci stvarno zbivalo. U opisivanju sam, međutim, iz lako shvatljivih razloga morao prigušiti dojmove.13 Ramousovo tumačenje doista je iscrpno. Prije svega ukazuje na svjesno izabranu strukturu (proučenu i ostvarenu), a potom se dotiče objašnjenja svoga odnosa prema glavnome liku. Ramous često niječe autobiografski značaj romana, međutim pozoran će čitatelj ubrzo primijetiti sličnosti između Roberta i autora: djetinjstvo provedeno u četvrti Belveder, ljubav prema glazbi, pohađanje kraljevske gimnazije, odbijanje optiranja (iz osobnih razloga), pristupanje partizanima, ispitivanje kojemu je podvrgnut u sjedištu SS-a itd. Pitanje glavnoga lika, i općenito njegov pasivan odnos prema zbilji koja ga uspijeva uplesti, već je opisano u navedenu pismu Widmaru. Odbaciti pripovjedača u prvome licu znači pokušaj da se izbjegne protagonist kao jezičak na vagi pripovijedanja. Tako likovi nisu subjekti naracije, nego žrtve,„obične sjene“, jer ih politički događaji na to svode, a sam rat na koncu pojedince svodi na predmete: 12 Stranice se odnose na Ramousov rukopis koji je poslao prijatelju Widmaru. Numeracija se ovdje odnosi na tal. izvornik. 13 Pismo Osvalda Ramousa Eraldu Misciji, datirano 22. lipnja 1969. (OA)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=