162 PAPIRNATI KONJ Gianna MAZIERI-SANKOVIĆ Ekspozicijom korištenoga stila Ramous opravdava promjenu registra. Doista, u prvome dijelu izraz je „suh“, zbijen i upravo obiluje natuknicama iz gradske i običajne povijesti. Razloge ovakva rascjepa i posljedične različitosti stila Ramous pokušava objasniti u pismu Eraldu Misciji od 22. lipnja 1969.: Ljudi koji su svjedočili obama povijesnim događajima bili su, nužno, u vrijeme Prvoga svjetskog rata vrlo mladi i stoga događaje nisu mogli„proživjeti“ u potpunosti, već su njima bili nesvjesno formirani. Evo zašto prvi dio romana (imaš pravo: bolje ga je nazvati „prologom“), to jest poglavlja koja se odnose na Veliki rat, iscrpljuju prvi povijesni trenutak pripovijedanja koji je, više nego išta drugo, opis sredine, i prekida se u času kad je političko talijanstvo Rijeke hipotetički postignuto. D’Annunzijev pohod zasebna je epizoda (o kojoj jednoga dana namjeravam govoriti, posebno i nadugačko), epizoda koja se odvija u već potpunom talijanstvu Rijeke, iako formalno grad još nije bio pripojen Italiji. Evo zašto sam je odvojio od prologa i oživljavam je u sjećanju glavnoga lika romana, Roberta. On, Roberto, odmah se zatim nađe usred Drugoga svjetskog rata. Oblikovanje njegove ličnosti zbivalo se tijekom Prvoga rata, čiji neizbrisiv pečat nosi u sebi. Pripada naraštaju koji je stasao (izrazu pridajem upravo fiziološko značenje) u vremenu gladi, svakako izvanrednih događanja, ali još uvijek ograničenih povijesnom sredinom, ne onom nemilosrdnom, koja bi se još mogla smatrati izdankom devetnaestoga stoljeća. Međuvrijeme između dvaju ratova (fašizam, rat u Africi itd.) nije oblikovalo ovaj naraštaj jer je fašizam nastao iz srčane borbenosti Velikoga rata, a djeca nisu bila borci. Tijekom fašizma, naprotiv, taj je naraštaj već bio dovoljno odrastao a da bi podlegao njegovu utjecaju. Ponavljam: glavni lik romana još nosi žive tragove odraza Prvoga rata, a već se našao pred, posve dvadesetostoljetnim, surovostima Drugoga. Moj roman (u stanovitu smislu pripovijedanje prema tezama) nije autobiografski, jer sam činjenice u koje je Roberto upleten doživio znatno drukčije. No patnje glavnoga lika sve sam redom iskusio, uz ostala podjednaka, pa i teža, iskustva. Prva poglavlja nisam zamislio neovisno o kasnijim zbivanjima. Napisao sam ih u odmjerenu pripovjedačkom ritmu, koristeći se izrazima ravnomjerne jednostavnosti i neodređena poetskog tona, kako i priliči prizivanju činjenica i patnji koje vrijeme omata prstenom nostalgične uzvišenosti. Evo zašto sam „htio“ označiti, i u ritmu i u jeziku, grub odmak prvoga dijela od ostatka pripovijedanja. Kada potom Roberto priziva uspomene ili se prepušta mašta-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=