16 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Nada GRUBIŠIĆ DAL 33 smrt je sama i kad pjeva jasnim glasom polaže bijele halje na granu majmunova utočišta tu smo da je poslušamo toplom šutnjom ćuti koliko je sama zbrajajući i oduzimajući njena skrivena ljeta uzgajamo svekoliko bilje svijeta sluteći otajstvene moći njegova okusa čekamo na smrt u bijelom čujemo njezin daleki sopran ljubavi DAL 47 dajem ti srce u njemu igraju se erogene zone pa te poljubim uzimaš sve vraćaš falusno kao more ne stidim se stidnice gledaj me kako te gledam gutaš marmeladu odavno si čovjek s mjesečeva akvarela tako smo meki
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=