159 Gianna MAZIERI-SANKOVIĆ PAPIRNATI KONJ Hodočasnički grad koji me vezuje, obmanjuje i troši i sad više ne živi osim u riječima mojim i malobrojnih koji mi sliče, u riječima veterana promašenih bjegova.6 Ako Ramous i prepoznaje „borove“,„oblake“,„obrise brežuljaka“,„promjenjivo ljeskanje vode“, ukratko svaki zakutak svoje Rijeke, s druge strane ukazuje na ubrzan nestanak njezina jezika u javnoj uporabi, talijanskoga:„novi glasovi prekrivaju asfalt“. Grad smatra stranim, ali on ga ipak „vezuje“,„obmanjuje“ i „troši“. Tri su to glagola što sažimaju životne faze pjesnika koji osjeća da je „vezan“ gradom te ga u vrijeme egzodusa nije uspio napustiti. Potom je bio „obmanut“ jer se grad veoma izmijenio, bivajući sve manje gradom koji je volio. Napokon, Rijeka sve više „troši“ pjesnika, kako se polako približavao smrti. S istom se temom, ali skrovitije i radije premještenom u područje sjećanja, suočava u Parole d’altro suono: I nestao je svaki dokaz moga proživljenog djetinjstva... [...] ...Riječi drugog zvukovlja jeke ne bude uspavane. [...] Premda se ista jadikovanja ponavljaju, iste srdžbe, ista gorljivost, iako me ništa od svega više ne dira...7 6 Ramous, Osvaldo. Città mia e non mia, u: Pietà delle cose, Rebellato editore, Padova, 1977. 7 Ramous, Osvaldo. Parole d’altro suono da Realtà dell’assurdo, Rebellato editore, Padova, 1973., str. 17.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=