158 PAPIRNATI KONJ Gianna MAZIERI-SANKOVIĆ i promišljenijih vrsta. U razgovoru s Luciferom Martinijem autor objašnjava razliku između pristupa pisanju pjesme, kad „se za stihovima ne traga, već sami dolaze“, i stvaranja drugih vrsta koje se, zadržane u obliku skica za tekstove i bilježaka, odlažu u ono što zove Priručnom knjigom: „...knjigom kao one kojima se koriste računovođe kako bi u njih ispremiješano unosili sve što se događa u upravi. Moja Priručna knjiga sadrži ideje, mnoge ideje, sve kojih se dosjetim. Potom, kad osjetim potrebu za pisanjem, koja gori u meni, uzmem Priručnu knjigu i otvorim je. Te iz nje izađu ideje za pjesme, novele, radio-drame.“5 A roman Kaširani konj (Il cavallo di cartapesta), koji je Ramous počeo pisati 14. rujna 1962., upravo je to što gori u njemu, tako da bilješku ne nalazimo samo u Priručnoj knjizi nego i na stranicama dnevnika. Međutim, ono čime se njegovo prozno stvaralaštvo izdvaja nije zaustavljanje na prvoj,„spontanoj“ inačici potaknutoj nadahnućem, već rad na usavršavanju, leksičkom i stilskom pregledavanju napisana teksta, do najsitnijih pojedinosti. To je razlog zašto se između prve verzije, zabilježene na stranicama dnevnika, i završne razabiru dotjerivanja, prerade, domišljanja, a radi stilističkog pročišćavanja. Raščlamba razvoja djela potvrđuje gotovo opsesivnu želju da se proživljena povijest zaodjene teksturom koja bi bila važna ne samo autoru i njegovu rodnom gradu nego i poučna čitavu čovječanstvu. Kao čovjek iz pograničnog kraja, nekoliko je desetljeća dvadesetoga stoljeća živio u Rijeci koja je čak pet puta doživjela promjenu gospodarā i režimā, i posljedično promjenu historiografske interpretacije. Za razliku od političke volje da nezgodna povijest bude prešućena, Ramous se, naprotiv, odlučuje na njezino zapisivanje. Autor osjeća potrebu da svede račun vlastita života i zabilježi podatke koje bi vrijeme moglo izbrisati. Velika odgovornost koju osjeća jedan je od razloga sporoga i složena pisanja romana Kaširani konj, svoga proznog remek-djela. Izvanrednom snagom nadarenosti pisana je riječ uspjela prevladati sve političke netrpeljivosti i podjele, s namjerom da se čvrstim održi identitetsko nasljeđe kojeg je autor glasnogovornik. Kulturno i književno iskustvo Osvalda Ramousa razvija se unutar pograničnog prostora, predstavljajući nedvojben primjer činjenice da složeni svijet granice funkcionira kao vezivno tkivo i prihvaća se kao element kulturnoga rasta. Izvorno pjesnik, Ramous odnos prema svome gradu razrješava u nekim stihovima posljednjih zbirki. Alghe e licheni trenutak su u kojemu poetski opisuje stanje onih koji su ostali i suočili se s drugačijim gradom. Città mia e non mia, naprotiv, temu izdiže na kolektivnu razinu. Upravo je to ključno za iščitavanje stihova iz zbirke Pietà delle cose: 5 Martini, Lucifero. Dentro un comune brogliaccio centinaia di idee, u: „La Voce del Popolo”, 6. rujna 1961., str. 5.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=