139 Ozren ŽUNEC FILOZOFIJA Tekst je opremljen s 380 bilježaka ispod crte u kojima su bibliografske referencije kao i dopunske eksplikacije mjesta u glavnom tekstu. U ogledima u kojima, pronalazeći u figurama mislilaca i pjesnika (u najširem smislu), kao što su S. A. Kierkegaard, F. Nietzsche, K. Marx, V. Sutlić, T. Ujević, A. Moravia i V. Jankélévitch, tzv.„obiteljske sličnosti“, autor nastoji dijagnosticirati ograničenost metafizičkog, odnosno logocentričkog uma koji je djelatan i ozbiljen u znanstvenoj odnosno tehnologičkoj vladavini Zemljom. Polazeći od tog uvida, autor u pjesničko-mislilačkim putanjama, ponajprije Nietzschea i Ujevića, pa i Kierkegaarda, traga za motivima jedne nove/stare pjesničko-mislilačke istine s onu stranu Descartesova logičko-metafizičkog postulata cogito, ergo sum, na kojemu, uza sve njegove mijene i preinake, simbolički i metodički počiva novovjeki znanstveni pogon s„njegovim“ mišljenjem, odnosno istinom – verum kao certum, dakle kao neupitnost odgovaranja uma i stvari (adaequatio intellectus ad rem). Potaknut ponajprije Heideggerovim propitivanjem „temeljnih raspoloženja“ kao „amblematskih događaja“ s onu stranu psihologije ili patologije (u Kantovu smislu), autor promišlja fenomene koji su uočljivi u tim i takvim „temeljnim ugođajima“ mišljenja, pjevanja, pa i vjerovanja, ili pak u epohalnim vladavinskim tvorevinama, a koji pri tom paradoksalno izmiču dohvatu spoznajnih moći – strah koji se skriva pred samim sobom, strepnja, tjeskoba, mučnina, dosada, pjȁnost, zanos, vedrina, patnja, bol, bolest na smrt, očaj, skepsa, agonija, ironija, humorizam... Međutim, središnji motiv cjelokupnog uratka čini pokušaj da se – osloncem na Heraklitov fragment 93 (numeracija H. Dielsa) da„Gospodar (Apolon) čije je proročište u Delfima niti prikriva niti raskriva, nego znamenuje“ – zakorači u putanju pronicanja jedne stare/nove istine, druge i drukčije od one Descartesove. Riječ je o znanju koje se ne ozbiljuje u znanostima, nego se, jer se odnosi na stvari i stanja što nisu u dohvatu znanstvene metodologije, realiziraju u znamenima. Stoga bi se moglo govoriti o pjesničkoj spoznaji i pjesničkoj istini; prema Ujeviću i Novalisu ta je spoznaja bliska božanskoj objavi odnosno proroštvu (oraculum). Tu novu/staru istinu autor će, pozivajući se na Rječosložje ilirsko (slovinsko)-italiansko-latinsko (Dubrovnik,1806.) Joakima Stullija, imenovati istinivost. Stulli, naime, razlikuje istinitost i istinivost, odnosno lat. veritas od lat. versimilitudo i probabilitas, odnosno istinitost od istinolikosti. Autor uporište nalazi i u Kierkegaardovu rijeku, nastalom očito na tragu Schellingovih predavanja o mitologiji i objavi:„Reći da nije moguće spoznati ovu ili onu stvar ne zadovoljava znanstvenu volju za spoznavanjem. Evo pogreške. Treba reći upravo suprotno; gdjekad humana znanost nije voljna priznati da ima nečega što ona ne može spoznati ili – još preciznije – nečega što razgovijetno može spoznati kao ono što ne može spoznati.“ U taj kontekst ulazi onda i Ujevićev zapis (Sumrak poezije VII.) prema kojemu su pjesnici „naučili ljude govoriti; pjesnička slika je bila zametak
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=