125 Rita SCOTTI JURIĆ OGLED I STUDIJA dakle onome dijelu života koji je gotovo nestao, ali će zauvijek „teći njegovim venama“. Izmjenjuje sugestivne varijacije krajobraza i prirode, poglavito u pjesmama nadahnutim rodnom zemljom, Kampanijom, koju poistovjećuje sa ženom: plodnom, lijepom, plodonosnom i zaljubljenom.31 Na drugim mjestima autor preispituje poetsku pozadinu unoseći velik žar i angažman, te time ulazi u popularan i lako uočljiv neorealistički diskurs. Vjerojatno su najvrjedniji Scottijevi stihovi oni u kojima se najneposrednije odražava njegova egzistencijalna pustolovina: „različito izgnanstvo“, putovanje kroz život između svijeta djetinjstva, potresnoga i živoga u memoriji i nostalgiji, kao i stihovi iz jugoslavenskog/hrvatskoga zrelog razdoblja. Nije lako biti građanin dviju država, imati dvije domovine i obje voljeti, pa dvostruk identitet, koji se očituje u čežnji za zbližavanjem udaljenih svjetova, ostavlja tragove u mnogim stihovima postajući pjesnikovim znakom raspoznavanja. U književnim je sadržajima ostao dosljedan,„u ključu egzistencijalne samoće i intimističkoga impresionizma, svojoj afektivnoj, ljubavnoj, obiteljskoj, evokativnoj tematici“.32 Odbjegli pjesnik, sada „neumorno umoran“, oblikuje svoje lutanje, povijesno-zemljopisnu izmještenost, u unutarnje i duboko središte vlastite lirike: neprekidno otvoren događaj, nedovršen, nemiran, bolan, izmučen pričom o vječno zaprepaštenoj i očajnoj duši. Navika da događaje koji ga okružuju promatra uvijek velikim čuđenjem, Scottija navodi na to da oči drži širom otvorene za realnost motreći je uvijek kao da to čini prvi put. Realistički prikaz krajolika, koji proizlazi iz takva promatranja, može se pronaći posvuda.33 Voljena mjesta, kuće, gradovi, priroda, more, gat..., postaju duboko proživljene realnosti, a u poznim godinama poprimaju boje vječnosti pred privremenošću i prolaznošću života. Nova, realistička struna u njegovoj lirici34 izvire kao biljeg mnogih slika urezanih u pjesnikovu svijest: arhaičan i surov seoski svijet tvrdih, ponosnih i mučaljivihljudi, lik seljaka, gospodara svoga zemljišta, sa zrnjem pšenice na dlanu, poput biserā iz kraljevske krune. Slike su to koje imaju dojmljivo i dostojanstveno značenje. Dodatna značajka njegove poezije autobiografska je naracija svakodnevnih kronika, koje obilježava neumoljiv ritam vremena: neizbrisivi gubitci oca i sina, slika majke koja je umrla u najranijem djetinjstvu, sjećanje na brata Umberta koji je potonuo u brodu uz pulsku obalu. Posljednje pjesme sadrže osjećaj o kratkotrajnosti života, pa pjesnički izraz postaje sve sjetniji. Obuzima ga neka vrsta umora koji odražava 31 Giacomo Scotti, Contadini, u: Colore d’arancia, Izdavački centar Rijeka, Fiume, 1981. 32 Bruno Maier, La letteratura italiana dell’Istria dalle origini al Novecento, Edizioni Italo Svevo, Trieste, 1996., str. 120. 33 Vidi: Paesaggio carsico (Kraški pejzaž), Il Gorski Kotar dal treno (Gorski kotar iz vlaka), Donne istriane (Istarske žene). 34 Vidljivo u pjesmama I contadini (Seljaci) i I contadini in piazza (Seljaci na trgu).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=