118 OGLED I STUDIJA Irvin LUKEŽIĆ te njihove sjene. Svatko traži put ka sebi samome, a stupanje na put stvara putniku priliku za susret sa svojom sjenom. Da bismo pak stigli do sebe samih i otkrili pravu istinu o sebi, moramo prvo preskočiti svoju sjenu te se u samospoznaji prepustiti krugu narcističke refleksije, vraćajući se našim počecima i duhovnim korijenima. Susret sa sobom, naime, uvijek je i ponovni susret sa svojim brojnim sjećanjima koja su podložna zaboravu. U svojoj molitvi na atenskoj Akropoli, kada je uspio shvatiti njezinu savršenu ljepotu, Ernest Renan piše: „Golema rijeka zaborava odnosi nas u ponor bez imena. O bezdane, ti si jedini Bog. Suze svih naroda istinske su suze; sanjarije svih mudraca sadrže po jedan dio istine. Sve je ovdje na zemlji samo simbol i samo san. Bogovi prolaze kao i ljudi i ne bi bilo dobro da su vječni. Nikada vjera, koju je čovjek imao, ne treba da mu se pretvori u verige. Čovjek joj se odužio kada je brižljivo uvije u grimizni plašt u kojemu počivaju mrtvi bogovi.“ (Uspomene iz djetinjstva i mladosti) Tek povremeno se dogodi da slike ponovno izranjaju iz toga bezdana te nas časovito ponovno zabljesnu. Naše unutarnje stanje svijesti, duha i razuma može se uzeti kao moguće polazište za ostvarivanje određene estetske vrijednosti, odnosno estetičkoga objektiviranja. Dakako, riječ je tek o pokušaju i eksperimentu kojemu sami sebe podvrgavamo. Svi mi stanovnici smo i ujedno branitelji unutrašnje tvrđave u koju se povlačimo kao homo interior od izvanjskoga svijeta, kako bismo svoj identitet uspješno zaštitili od onoga što ga uvijek može ugroziti, a što dolazi uvijek izvana. U toj unutarnjoj citadeli, o kojoj su govorili srednjovjekovni mistici, možemo se kao suptilni stanari i unutarnji svjedoci vlastite istine posvetiti svojim razmišljanjima... (Kraj.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=