117 Irvin LUKEŽIĆ OGLED I STUDIJA drage iako pomalo uvijek turobne sjene. Naša misao luta po mjestima gdje su danas ruševine djedovskih kuća, moglo bi se gotovo reći slobodni od povijesti, premda pritisnuta prošlošću koja je uvijek nadvija nad nama poput neobične i diskretne sjene, sjene koja nas prati na dugom putu kojim smo se već davno uputili. Posebno nam je pritom važna svjetlost koju smo nekad vidjeli i boja neba što se nad nama nadvijalo, jer upravo je to ono što najviše pamtimo i nosimo negdje duboko u sebi. Ponekad nas neki mirisi i zvukovi podsjete na prošle situacije, zauvijek urezane u našoj svijesti, te pred nama opet odnekud izranjaju poznata lica i atmosfere. Svaki bi čovjek morao ispričati toliko toga, samo kada bi htio i želio to podijeliti s drugima, bilo slušateljima bilo čitatlejima. Ono što je bilo uvijek pohodimo iz drugog vremena, iz drugačijeg iskustva, kao da smo nošeni nekim vjetrom sudbine, te se neprestano opret vraćamo svome vremenu i trenutku u kome postojimo. Sve što se dogodilo u životu zapravo je nalik magli ili dimu, koji iščezavaju na obzorju nakon časovita postojanja. Život je ispunjen sjetnim iluzijama neprestanoga vraćanja mjestima koja su nestala u vremenu i licima koja postoje još samo u našoj imaginaciji. Uistinu bi nemoguće bilo zamisliti da bismo mogli živjeti bez takvih iluzija. I mi posve sigurno živimo sve dok postojimo u nečijem sjećanju, dok nas drugi ne zaborave, jednako kao što ljudi kojih više nema nastavljaju živjeti u našim uspomenama sve dok ih pamtimo.„Sjećanje na dobre ljude ima veći utjecaj na naš život, naš karakter, našu sudbinu od onoga što inače pripisujemo utjecaju zvijezda“, kaže Goethe. To je ujedno i jedan od glavnih motiva koji su me potakli da se na kraju, unatoč svim otporima koje sam inače prema tome imao, ipak odlučim i odvažim na pisanje memoarskih zapisa, trudeći se da ih ne opteretim nepotrebnim velikim uvodom, zamornim objašnjenjima ili opširnim digresijama. Pišući o svojoj prošlosti, unatoč tome što je to uvijek prilično delikatan i nezahvalan poduhvat, koji može vrlo lako i neslavno završiti ako ne postignemo dovoljnu uvjerljivost ili ne pogodimo cilj koji smo si odredili, dobivamo mogućnost da se sjetimo i onih ljudi koji su nas na svoj način zauvijek obilježili. To znači pokušati posegnuti do same svoje biti, želeći prenijesti što je više moguće prepoznatljivu i vjerodostojnu sliku o sebi. Međutim, kao što veli Giorgios Seferis u pjesmi o Argonautima, ako duša želi sebe upoznati, tada mora pogledati u neku drugu dušu, pa bila to možda čak i duša nekoga stranca ili neprijatelja kojega smo ugledali u zrcalu. Bez drugih jednostavno nikada nismo u stanju upoznati ni sebe. Svi mi odvojeno promatramo jedan te isti svijet, te ga promatrajući spoznajemo. Oni smo koji su osuđeni lutati među ruševinama onoga što je nekoć predstavljalo naš svijet, svijet kojemu smo pripadali i koji je nama pripadao, a prema kojemu ni kasnije ne možemo biti posve ravnodušni, jer nas je odredio i učinio onime što smo vremenom postali, podsjećajući na putnike koje posvuda, kamo god da krenuli, pra-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=