116 OGLED I STUDIJA Irvin LUKEŽIĆ naše životno putovanje postupno postaje sve napornije jer starimo i, što je najvažnije, svjesni smo toga da sve odlazi u vjetar. I tako, gotovo protiv svoje volje, postajemo mudrima, onima koji i kakvi u početku nismo ni mogli biti. Sve se u životu odvija u hipu, ali uvijek po nekom redoslijedu, te nikada nema iznimaka od toga pravila. Sve ima svoje vrijeme i svoj razlog. Djetinjstvo zapravo i nije drugo doli doba velikih iščekivanja, slutnji i čežnji, vrijeme kada neprestano očekujemo da će se dogoditi nešto izvanredno ili čudesno, kada sanjamo otvorenih očiju, kada nam se vile izravno obraćaju kao u drevnim bajkama i neprestano lebdimo u međuprostorima između sna i jave. Premda nam je svijest tada sputana malim svijetom što nas okružuje, sasvim jasno naslućujemo postojanje nečega velikoga što ga nadilazi i što tek treba upoznati, nečega što izaziva nelagodu i strah, osjećaj nesigurnosti od nepoznatoga, što doživljavamo nekom vrstom prijetnje. No, kako vrijeme prolazi, tako nelagode i strahovi sve više iščezavaju, postajemo drugačijom, zrelijom i sigurnijom osobom kojoj je, za razliku od ranijega vremena, svojstvena hrabrost da zakorači u nepoznato. Što pamtimo iz djetinjstva, nije svakodnevica, već ono što narušava svakodnevicu, trenutak kada se u njoj pojavljuje ili događa nešto neuobičajeno, poput posjetitelja koji dolazi izdaleka, što svako dijete doživljava kao iznimno i zanimljivo iskustvo, u stalnoj preobrazbi svoga života. Gustav Mahler jednom je pak rekao:„Za čovjekov su život najvažniji doživljaji iz djetinjstva. Sve što sam u svojem stvaralaštvu razvijao u mojoj se duši skupilo u prvih deset godina života.“ Zanimljivo je to kako se zapravo zavaravamo predodžbom o nekom navodno sretnom razdoblju svoga života, vraćajući se u mislima u davno izgubljenu sigurnost mladosti i zaštićenosti, iako objektivno nije moglo biti tako kako si prikazujemo, stvarajući fikciju i iluziju za koju bismo se zakleli da je istinita, stvarna i izvorna, a zapravo nam se možda samo takvom čini. Gaston Bachelard kaže kako se sjećamo da smo bili, ali se ne sjećamo da smo trajali. Vremenska udaljenost izobličjuje doživljaj daljine, jer trajanje uvijek ovisi o stajalištu. Sebe uvijek gledamo u pomalo iskrivljenom odrazu koji smo sami stvorili, a tako je i sa svime ostalim. Činjenica je, međutim, da ne postoji objektivna istina, nego samo pojedinačna istina svakoga od nas, a sve one zajedno nikada si ne možemo predočiti kao neko apstraktno jedinstvo koje je, tako objedinjeno, moguće uzeti kao način spoznavanja. Josif Brodski kaže da su ljudska bića ono što je od njih ostalo u našem sjećanju. Često ih pohodimo čak i onda kada su se već davno usidrili među asfodelima, kada pripadaju svijetu mrtvih. Činimo to obično onda kada hoćemo biti sami, kada tražimo samoću i trenutke tišine, pa nam se misli okreću u raznim smjerovima, te se onda ponekad prepuštamo davnim uspomenama. Tada nam se i oni mogu puno lakše ponovno približiti, ukazati nam se onakvima kakve smo ih upamtili, iako su uvijek nekako obavijeni snom. Sastajemo se s njima u šutnji i ponovno vidimo njihove
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=