115 Irvin LUKEŽIĆ OGLED I STUDIJA Sjećajući se kuće svoga djeda i bake u požeškom Vučjaku, u kojoj je živjela od treće do šeste godine života, prije negoli se s obitelji bude preselila u Zagreb, autorica govori o tome kao o bogatom, snažnom i svijetlom razdoblju, prepunom silnih dojmova i unutarnjih doživljaja. Taj „mali blještavi isječak života“, prva postaja života na putu u svijet, imao je za nju veliko simboličko značenje, predstavljajući prvo buđenje, tapkanje za svjetlom, traženje sebe i drugih oko sebe, te prvo vezivanje uza svijet i njegove pojave. Prema njenom mišljenju, djetinjstvo je posebna vrsta realnosti u kojoj postojimo tako da ne sanjarimo nego živimo istinski u svakom času, poistovjećujući se sa živim licima i sa stvarima, preko kojih se poput neke prozirne koprene zaogrće posebna patina vremena koje prolazi. Djetinjstvo je poput mirisa koji se uvuče u sve stvari koje nas okružuju, u rublje, u odijelo, u zidove, u zakutke tvoje i tuđe kuće. Zato ga kasnije i pronalazimo ondje gdje ga možda ne bismo ni očekivali, u neobičnim detaljima, u naoko beznačajnim sitnicama. Upravo su ti detalji tako čudesno različiti kod svakoga od nas, jer svaki život teče svojim samostalnim tokom i uvijek je drugačiji od bilo čijega drugog. Djetinjstvo je život u polusjeni, koji nam se iz neke kasnije perspektive možda čini više herojskim dijelom našega života negoli je to uistinu mogao biti, jer iz pamćenja, možda i nehotice ili nesvjesno, brišemo ono što ne odgovara nekoj našoj idealnoj slici stvarnosti u kojoj smo kao osobe vrlo intenzivno sudjelovali. Naime, stvari iz neke kasnije perspektive uopće nisu bile onakve kakvima ih naknadno doživljavamo u rekonstrukciji prošlosti, u svojim ih projekcijama pretvarajući u nešto nestvarno i zapravo iluzorno. Sve kao da prekriva neka čudna maglica nestvarnosti i tajanstvenosti koja zamračuje jasnoću percepcije i vidika, pa sve poprima nerealne crte. Toga se, tog prinudnog zamagljivanja vlastite svijesti, nismo u stanju nikada do kraja osloboditi, jer nam to, čini se, radi naša vlastita podsvijest na koju ne možemo utjecati. Na taj način dolazi do nekog čudnog kratkog spoja između stvarnosti, odnosno onoga što mi tako gledamo, i fikcije, koju smo o toj stvarnosti sami stvorili, između onoga što jest i onoga što nam se samo čini da bi moralo biti tako, što je najobičniji privid kojim se obmanjujemo i dovodimo u stalnu zabludu. Sve su to tek naivne slike sazdane od pukih impresija i snoviđenja. Osim toga, pojedinac uvijek donosi tek djelomičan opis svijeta, u čemu ima mnogo nedorečenosti i nedosljednosti. Djetinjstvo je tako lijepo, intenzivno i kratko, da vrlo brzo odleprša, upravo kao i bezbrižna i radosna mladost, te se odjednom pronađemo u zreloj dobi, ne znajući uopće kako smo se u tom razdoblju života odjednom našli, te imamo osjećaj da naša svijest o sebi zapravo ne slijedi prirodni tijek stvari, nego neku svoju logiku koju uzalud pokušavamo razmjeti. Svi smo impulzivna i osjetljiva bića kojima nisu strane ni oholost ni taština, ma koliko to pokušavali nijekati. Stoga nismo nikada baš do kraja svjesni što nam se događa, kao ni stvarnoga vremena koje pritom protječe. I tako
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=