114 OGLED I STUDIJA Irvin LUKEŽIĆ mentatori svijeta prošlosti kakav smo zauvijek upamtili, jer su te situacije na stanovit način zaustavljene, zauvijek zaleđene u vremenu i prostoru prošlosti. Naša slika, dakle, pamti i neprestano priziva prošle trenutke, srce nam rado odluta u djetinjstvo i svete sjene njegovih uspomena, kada prizivamo svoj davno prošli život i vraćamo se u neke daleke godine, vidimo gomile slika kako promiču. No, uvijek je ključno pitanje što smo to i kako zapravo upamtili, što je to što postojano provjeravamo u vlastitu bogatom inventaru uspomena. Za razliku od nas samih, te se uspomene, kako vrijeme protječe, zapravo nikada ne mijenjaju.„S tog razloga naš je život u djetinjstvu od tako neizmjernog značenja“, rekao je Heinrich Heine,„u to je vrijeme nama sve jednako važno, mi sve čujemo i sve vidimo, u svim je dojmovima jednaka mjera, a kasnije svoju pažnju posvećujemo predmetima izravnije, bavimo se pojedinostima određenije, čisto zlato izravnog promatranja s trudom mijenjamo za papirni novac knjiških definicija i mi dobivamo na prostranstvu života ono što smo izgubili na njegovoj dubini.“ (Slike s putovanja). Mnogo je lijepih misli posvećeno danima djetinjstva i doista je teško među književnim djelima koja su njemu posvećena izdvojiti najsugestivnije. Međutim, djetinjstvo je nesumnjivo razdoblje našega života koje svakoga posebno nadahnjuje, unatoč razlikama koje uvijek postoje u ljudskim sudbinama i iskustvima. Ono je velika predigra drame koja potom slijedi. Zdenka Marković, primjerice, na kraju Prozora moga djetinjstva kaže:„I kako je onda ludo, kad ljudi misle, da je djetinjstvo nešto neznatno i sporedno u životu, nešto malo, nešto onako kao kad, recimo, zaroniš ruku u veliku kakvu vodu i koliko je onda među prstima i stisnutom šakom izneseš na dlanu, to je djetinjstvo... Ili kad u kakvu malu zdjelicu od kristala, recimo, modroga ili žutog, sabereš one prve mrvice, koje su padale sa bijelog, čistog stolnjaka, kod kojega se lomio i rezao kruh života, i te mrvice – to da je djetinjstvo... Ali djetinjstvo je naše mnogo više. To su u jednu ruku oni prvi lični doživljaji, prvo svjetlucanje u mraku ljudske duše, a opet to je u isti čas i odražaj cjelokupnog života, koji te okružavao, atmosfere, koju si disao, misli, koje su lebdjele nad epohom, predrasuda i slobodoumlja, koje je donosilo ono doba. Sve se to odrazuje u djetinjstvu svakoga pojedinca. Zato i ovo moje djetinjstvo nije nešto, što je samo moje i što pripada samo meni i mojim najbližima, već je ono zajednička svojina svih nas, malih i velikih, mladih i starih, koji smo se onda našli u istoj ravnini života. Štaviše, to je i povijest stvari, počevši od vrata i prozora naše kuće pa do Kalvarije, vijećnice, crkve i gimnazije, riječju, povijest cijeloga jednoga malog, patrijarhalnog gradića, epopeja njegova, kako ju je ispjevala i proćutjela mala dječja duša. A morala ju je proćutjeti, jer nigdje nije bilo toliko svijetla, koje bi obasjavalo život oko nas, nigdje toliko topline kao onda u tom gradu i u tim kućama. Bila je to atmosfera radosti i sreće, koja nije ulazila izvana u nas, već je iz ljudi žarila i sijevala prema vani. A to je ono jedino i glavno u životu.“
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=