113 Irvin LUKEŽIĆ OGLED I STUDIJA nosti i povijesti, na pragu vječnog postojanja. Taj prirodni krajolik mogli bismo ispuniti melodijom oboe i engleskog roga, glazbalima svojstvene pastoralne boje. Harmonija je uvijek posljedica dugotrajnoga procesa borbe i usklađivanja sebe sa svijetom koji nas okružuje, ona je jedan od svijetlih ideala koje nije jednostavno dostići. Ona je božansko svojstvo i dostignuće. U sjećanjima je skrivena zagonetka prošlosti, jer sebe spoznajemo po glasovima što dopiru iz naše vlastite svijesti. Činjenica je da nas sjećanja mogu proganjati ako se na njih opsesivno i često vraćamo, a da bismo prekinuli taj circulus vitiosus, potrebno je dokučiti njegov uzrok. Pamćenje priziva daleke slike u bekonačnim prošlim satima, ono baca svjetlo na zagonetku sadašnjega trenutka, na sve naše preobrazbe kroz koje smo prošli tijekom vremena, te ponovno putujemo unutrašnjom stvarnošću koju vrlo dobro poznajemo. Dok lutamo našim sjećanjima prizivajući neke davne slike i situacije, na trenutak možemo osjetiti ono što smo već jednom doživjeli. Sjećanje bez doživljaja zapravo ne postoji, jer ne bi imalo smisla nešto pamtiti bez našega emocionalnoga uživljavanja. Radi se o emocijama koje su zaleđene u vremenu, te se povremeno nakratko opet probude, da bi potom opet potonule u tamu. Tako se naše nekadašnje postojanje isprepliće sa sadašnjim trenutkom te na taj način uspostavljamo časovito jedinstvo naše prošlosti i sadašnjosti. To nam se događa otkako znamo za sebe i svoju svijest. Sjećanja su zapravo divne iluzije koje nam pomažu da se ne izgubimo u labirintu postojanja, poput neke unutrašnje svjetlosti istine, pomoću kojih prepoznajemo i spoznajemo sebe. To je unutrašnje kazalište u kome se predstave i prizori ponavljaju beskonačno mnogo puta. Zamagljena je to pozornica naših uspomena, gdje se prepliće ono što je bilo s onim što bi moglo biti ili nam se tako čini. Ne treba imati nikakvih iluzija, obmanjujući se da ćemo se ikada uspjeti osloboditi svoga romantizma, koji je na neki način ozloglašen ili barem krivo shvaćen, kao da je riječ o kakvom grijehu ili zabludi, pukoj djetinjastoj igrariji, dokonoj razbibrizi. Romantizam je jedno od temeljnih ljudskih osjećanja i ne bi ga se trebalo nikada odricati, posebno ne uime neke obazrive racionalnosti koja sve želi podvrgnuti iluziji sveopćega reda, poretka, kulta prosječnosti i vječne ozbiljnosti. Osim toga, svijet se nikada ne može svesti samo na neke apstraktne formule i jednostavne aksiome, jer je nevjerojatno bogat, složen i raznolik. Povratak u djetinjstvo i ranu mladost uvijek je moguć samo kao povratak svojim dragim i živopisnim slikama koje smo o tom razdoblju svoga života sami stvorili, stanju kada smo živjeli razmjerno radosno i bezbrižno, lišeni svakodnevnih briga i obaveza, kada smo vjerovali u čuda i kada još nismo imali one kasnije pameti, koja život ne čini nimalo sretnim, kako kaže Sofoklo u Ajantu. Te slike biramo spontano i nesvjesno, a glavni junak toga mita jesmo mi, kao svjedoci vremena, promatrači i ko-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=