112 OGLED I STUDIJA Irvin LUKEŽIĆ čaj. No, svako od nas mora ići vlastitim putem koji vodi prema samospoznaji. Svatko pronalazi svoju istinu, što je ujedno dio univerzalne istine koja je sveobuhvatna, ali svakome pojedincu zapravo nedostižna, jer se svojim mogućnostima ne možemo nikada dovinuti do nečega tako velikog, budući da bi trebalo posjedovati sva moguća pojedinačna iskustva, a to je nemoguće. Priroda nas nije obdarila pogledom koji bi mogao obuhvatiti toliki broj ljudi i njihovih iskustava. Osuđeni smo sve vidjeti i tumačiti isključivo iz vlastite perspektive od koje polazimo, na koju se oslanjamo i koja je naše glavno uporište. Ta perspektiva naša je poveznica sa svijetom, ključ naše spoznaje, jer našim mislima dodirujemo svaki pojam, našim osjećajima ovjeravamo svaku činjenicu, kako bismo stvorili vlastiti dojam o svemu i unijeli ga u svoju svijest. Na taj način uvijek ispočetka stvaramo posve nov svijet, koji je uvjetovan našim postojanjem, a svi se bezbrojni novi pojedinačni svjetovi beskonačno isprepliću u svim mogućim kombinacijama, na što pak ne možemo nikako utjecati. Svi ti svjetovi tvore golemo bogatstvo koje tek djelomice možemo dokučiti i vidjeti, a uvijek je ogroman dio onoga što ostaje izvan granica naše spoznaje. Svi želimo maštati u sjeni starih hrastova i razmišljati o svojoj sudbini, želimo neko osamljeno mjesto, ugodno utočište usred bujnoga zelenila prirode, koje su romantičari uzdizali do nebesa, vječno uzdišući i zanoseći se svojim patnjama jer je to jednostavno osobina ljudske prirode, od koje ne treba bježati, kao ni od drugih osobina koje posjedujemo. Bilo bi, dakle, lijepo povući se jednom u sjenu drevnih hrastova, u kojoj bismo mogli spokojno razmišljati o svojoj prošlosti, u sebi otkrivati i pronalaziti istinu, ispitujući svoje unutarnje biće. Ovdje možemo prizvati u svijest slike starih majstora, što prikazuju snovite mitološke prizore, gdje posvuda odjekuje zvuk Panove frule, gdje se osjeća lagan proljetni povjetarac, pjevaju ptice i vide se blage sjene drveća. Gledajući ih pozorno, čini nam se da se ponovno vraćamo u nešto drago nam i dobro poznato, kao da se opet krećemo davno utabanim stazama kojima smo nekoć hodali poput mjesečarā, sjećajući se ugodne hladovine kraj vinogradskih puteljaka, svježine trava i zelenila, kristalno bistre vode Rječine te osjećaja slobode i radosti koju smo tada duboko u sebi osjećali, kada nam se činilo da smo besmrtni. Kao da naša duša, oslobođena i laka, ponovno leti iznad dalekih puteva kojima smo nekada hodali. Duša koja pažljivo osluškuje glazbu Panove frule hoda vlastitom stazom kroz tamnu i hladovitu šumu, čija prastara stabla povijaju teške grane koje njiše vjetar, tajanstveno šušteći lišćem. Čudan je to labirint u kojemu nije teško zalutati i izgubiti se te nakon noćnoga košmara osvanuti negdje na posve nepoznatu nam mjestu, na šumskome proplanku, obavijenom tajanstvenom tišinom, onostranom i izvanvremenskom, gdje odjednom osjećamo kako smo došli do krajnje granice iza koje više ništa ne može biti isto. Tako započinje nešto poput mitske zore, onkraj svake stvar-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=