111 Irvin LUKEŽIĆ OGLED I STUDIJA moramo biti svjesni toga da ne samo što pamtimo različite ljude nego oni na nas djeluju vrlo različito, osivno o tome kako utječu na nas i naš život. Za razliku od onih koje tek usputno i slučajno susrećemo, postoje oni koji nas trajno obilježe, koji nam znače čak i više negoli to možda možemo naslutiti. Čim uzmemo u ruke pero i prihvatimo se pisanja, obuzimaju nas velike sumnje i dvojbe, postajemo svjesni složenosti posla kojega smo se poduhvatili. Jer jedno je prizivati prošlost spontano i slobodno u svojoj glavi, prepuštajući se struji uspomena i slika, a drugo je podastirati to kao vlastitu konačnu istinu drugima u obliku memoarske ili kakve god druge proze hoćemo. Uostalom, činjenica je da su naša zapažanja pomalo impresionistička i površna, plod prolaznih dojmova, površnih procjena i hirovitih osjećaja. Od toga jednostavno ne možemo pobjeći. Ipak, i takav pristup može biti dragocjen da bismo donekle stekli uvid u prošlu stvarnost i ljude s kojima smo se imali prilike susretati, a način kako smo ih doživljavali ne mora biti nešto načelno loše ili pogrešno. Naprotiv, svaki naš dojam, svaka slika koju verbaliziramo, svaka sitnica koje se uspijemo sjetiti i otrgnuti je zaboravu, može nekom budućem čitatelju biti podjednako zanimljiva kao i nama. Pomoću riječi možemo oživjeti gotovo sve ono što smo nekoć doživjeli. Ipak, uvijek valja biti oprezan sa svojim sjećanjima. Kada nemamo pravoga nadahnuća, osjećamo se nemoćni pred bjelinom stranica papira koje bi trebali ispisati. No, kada se to napokon ipak jednom dogodi, sva tjeskoba odjednom nestaje kao da je nikada nije ni bilo. Kao što veli Seneka, cum res animum occuparere, verba ambiunt,„kad su stvari obuzele duh, riječi dolaze same od sebe.“ Kada su misao i sadržaj posloženi u pameti, sve je već gotovo načinjeno, samo to treba baciti na papir. Pisanje nas može osloboditi, oteretiti i na stanovit način pročistiti, ukoliko uspijemo pronaći pravi modus operandi, pogoditi pravi ton, kao što slikar pogodi pravu konturu lica, svjetlost što ga obasjava i sjenu što se oko njega nazire, pa onda velimo da je uvjerljiv i vjerodostojan. No, za to se hoće posebnoga osjećaja i velike umješnosti, hoće se znanja i vještine. Da nije tako, svatko bi od nas mogao biti slikarem i tada ne bi bilo ni potrebno izmisliti riječ kojom se označava takav umjetnik koji posjeduje posebnu moć vizualnoga osjećaja i izražavanja. Jednako vrijedi i za umjetnost riječi, u kojoj mogu uspjeti samo rijetki pojedinci što u sebi nose iskru kreativnosti u oblikovanju riječi, koje ostali rabe na prosječan i neinventivan način. Svaki pravi pisac prodire duboko u jezik, vadeći iz njega ono što mu je potrebno, koristeći se riječima na neponovljiv način, što nazivamo osobnim stilom i prepoznatljivim izrazom. Orator fit, poeta nascitur, govorio je Ciceron: govornikom se postaje, a pjesnik se rađa, tj. govorništvo se može naučiti, ali pjesnik svoja svojstva donosi sa sobom na svijet. Velika je moć jednostavnih životnih istina koje vrijede u svim vremenima i primjenjive su na sve situacije, tako da vlastito iskustvo ima zapravo univerzalan zna-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=