110 OGLED I STUDIJA Irvin LUKEŽIĆ prikazati istinu, bez dodatnoga podešavanja, uljepšavanja i prekrajanja, bez širenja i uveličavanja. Da bismo bili uvjerljivi i vjerodostojni, moramo pisati o onome što dobro poznajemo. Upravo kao što se i esejist mora pribrati, naći sebe i iz vlastitoga graditi nešto svoje, a sve to uz pomoć unutrašnjega dijaloga i monologa, te na taj način predstavljamo svoj (auto)portret. Svi naši napori, međutim, često nisu dovoljni da bi nam to i pošlo za rukom. Uzaludan je svaki naš trud izgubimo li osjećaj za mjeru. U našim se davnim uspomenama naziru obrisi jednoga jučerašnjega svijeta, kako bi to rekao Stefan Zweig, kojega danas više nema, koji je zauvijek nestao i gotovo posve već potonuo u duboki zaborav. Tek rijetki su oni, poput nas, koji o tome još mogu posvjedočiti, a uskoro više neće biti ni takvih svjedoka. Uzaludno je stoga taj potonuli svijet prizivati iz zaborava i jedino što nam preostaje jest da ga nekako rekonstruiramo na temelju nepovezanih slika i situacija koje dolaze pred naše današnje oči, bez želje da prikažemo nešto zaokruženo i cjelovito, već to samo uzimamo kao opći povijesni okvir, onako kako smo ga mi nekoć doživjeli. Unutar tako zamišljenoga i zacrtanoga okvira postoje mnogi topoi, mjesta koja bismo mogli nazvati les lieux de mémoire,„mjesta sjećanja“ koja su za nas emotivno vrlo obilježena te imaju posebno mjesto u našemu srcu, jer ondje već odavno prebivaju. Tako nastaje naša osebujna geobiografija i autotopografija, koja započinje itinerarijem po zavičajnom prostoru koji prvi upoznajemo. Samoportreti sanjača Mudrost leži u tome da se hrabro i bez ustezanja prikažemo svojim riječima, jer se ionako neprestano preispitujemo, a govorenje o sebi ne treba gledati samo kao sanjarenje i dangubljenje, zanošenje i gradnju kula u zraku, jer ono što služi meni, možda će korisno poslužiti i nekom drugom, onome kome u ruke bude došao ovaj tekst. Govoriti o sebi nije moguće a da pritom ne govorimo i o drugima, našim suvremenicima i suputnicima, dobro poznatim nam osobama, jer je to nešto što se međusobno uvjetuje, budući da nikad ne živimo kao bića koja bi bila potpuno odvojena od ostalih ljudi, već smo uvijek povezani s velikim brojem osoba koje nam mogu biti bliske, ali i onima koje pamtimo kao svoje suvremenike, tako da nam je govoriti samo o sebi jednostavno nemoguće, a da ujedno ne govorimo i o njima. Moramo pomno vagati njihovo ponašanje, njihove sposobnosti i naravi. Dakako, u jednom i u drugom slučaju suočavamo se s ograničenjima, jer su i naša sjećanja ograničena i selektivna, pa stvari uvijek zahvaćamo na krajnje subjektivan i prije svega emotivan način, što onda kasnije pokušavamo racionalizirati. I stoga pokušamo li napisati nešto o sebi i drugima, suočavamo se s vrlo ozbiljnim problemom, jer o tome uvijek premalo znamo, iako nam se može učiniti da nije tako. Međutim,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=