109 Irvin LUKEŽIĆ OGLED I STUDIJA Svaki čovjek je zagonetka za sebe, koju valja rješavati po drugom ključu, jer ne postoji ključ koji bi mogao vrijediti za sve, kao što to racionalizam znanstvenoga tumačenja uvijek krivo pretpostavlja, jer čovjeka se ne može promatrati na apstraktan način ili svoditi na puku statističku činjenicu, tako da sve bude predvidljivo i jasno, nego je baš uvijek obrnuto, u čovjeku je sve nepredvidivo i nejasno, vrlo teško dokučivo, budući da nismo jednostavna već vrlo složena pojedinačna ljudska bića, slična a međusobno toliko različita. U svojim Bečkim pismima koncem osamnaestoga stoljeća Josip Voltić iznosi sljedeće zapažanje:„Ljudsko je srce velika knjiga i u njoj valja dokučiti sve njene znakove, jer srce ne podnosi protivne sile i zato se opire. Koliko je nužno da ga se upozna, toliko je tajanstveno i teško da se u njega prodre. Najčudesnije revoucije republikȃ, monarhijȃ i narodȃ rodile su se zbog najneznatnijih uzroka, jednako kao što se vihori znaju začeti od malih zapuha i zanemarivih vjetrića“ (Prvo pismo). Ipak, unatoč nedvojbeno velikoj individualnoj različitosti i raznolikosti koja među ljudima oduvijek postoji, koju nije moguće ne zamijetiti, život uvijek u sebi nosi i mnogo svima zajedničkog, tako da se ne razlikujemo puno od predaka, iako nam se čini da smo drugačiji, ili da su oni koje smo naslijedili bili nešto drugo negoli što smo mi sami. Možemo reći da smo svi povezani zajedništvom povijesne sudbine jer postojimo na istim prostorima koji su ono što nas povezuje u jednu veliku tradiciju iz koje proizlazimo i kojoj organski pripadamo. No, moramo priznati da katkada vidimo i ono čega nema, ili vidimo samo ono što nam odgovara, zanemarujući stvarne činjenice, smatrajući to svojim pravom i uzimajući si potpunu slobodu u interpretaciji, ali udaljavajući se tako od objektivne istine. Međutim, to što dopuštamo sebi, istovremeno nismo spremni dopustiti drugima, jer smo vrlo pristrasni u prosuđivanju. Svako sentimentalno putovanje u vlastitu prošlost uvijek iznova stvara neizbježan i složen problem, onaj govorenja o sebi. Taj govor uvijek je izrazito subjektivan i pristran, jer nam nije dato da se neutralno postavljamo i izjašnjavamo, budući da sve procjenjujemo iz vlastitoga iskustva, po vlastitim mjerilima i prema vlastitu ukusu. Stoga i situacije i ljude opisujemo tako da u njih projiciramo ono što objektivno možda nije posve onako kako nam se čini da bi moralo biti. Naše su procjene, kako sebe tako i drugih, previše emocionalne i pune stanovitih predrasuda kojih možda uvijek nismo ni svjesni. No, bez obzira na to, one uvijek nose stanovitu količinu istinitosti, iako ona nikada nije apsolutna. Uspjeh ili neuspjeh, prema tome, ovisi isključivo o nama samima, o našoj umješnosti i vještini predočavanja činjenica, kao i o osjećaju za mjeru, koji je preduvjet uspjeha i uvjerljivosti. Prijeti nam, naime, velika opasnost da se izgubimo u poplavi vlastitih riječi, da ne postignemo ono što smo željeli i tako promašimo svoju prvotnu namjeru. To znači da prevlada ono što je nevažno, a da ne kažemo ono što je bitno. To, dakako, nije dobro ako se hoće doznati ili
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=