108 OGLED I STUDIJA Irvin LUKEŽIĆ i ljudsko iskustvo. Ne bi nam pritom trebalo biti stalo da ikome poslužimo kao primjer niti uzor, niti da se posebno dičimo svojim podrijetlom ili pak nekim slavnim precima, niti općenito pričom o obiteljima iz kojih potječemo. Ne bi nikoga ništa trebalo poučavati niti zastupati bilo kakvu posebnu ideju, već jednostavno pokušati olakšati svoju dušu, držeći se uvijek istine koliko to god bilo moguće. Dakako, uopće nam ne bi trebalo biti stalo ni do toga da tim pisanjem nešto dodatno postignemo, posebno ne neku društvenu afirmaciju ili osobnu slavu. Spuštajući se u vlastitu podsvijest, pomalo nalikujemo speleolozima koji prodiru sve dublje u unutrašnjost zemlje, te radi toga osjećaju sve veću uzbuđenost time što će ondje možda otkriti. Spuštamo se i provlačimo kroz tijesne, nepoznate i mračne hodnike, lutamo labirintima u kojima naš glas odjekuje i gubi se negdje u dubokim, tajanstvenim i nepoznatim nam prostorima. I tako se ponovno nalazimo u situaciji kada smo kao djeca pokušavali proniknuti u dubine pećinȃ i ponorȃ, uvlačeći se u stjenovite rupe i otvore svojim slabašnim baterijama, ludo smioni u svojoj naivnosti, koja je bila privučena opasnošću i pustolovinom. Tek danas vidim koliko je to zapravo bilo nepromišljeno, ali protiv svoje prirode ne možemo. U dubinama našega sjećanja, kao u kakvom beskrajnom oceanu, krije se daleko više od onoga što uopće možemo i pretpostaviti da ondje može biti pohranjeno, kao na nekom davno potonulom brodu koji je sa sobom odnio neprocjenjivo blago što sada leži negdje duboko dolje, na dnu mora, u tami zaborava. Sjećanje nam, u obliku iznenadnih i lucidnih probljesaka svijesti, što stvara pred nama niz slika, govori upravo o tome što u sebi krijemo, omogućujući nam uvid u ono nejasno i mutno u nama. Ono što svatko mora naučiti jest pronaći najbolji način da bude ono što jest, bez zavaravanja i pretvaranja. To bivanje sobom nešto je što treba proizlaziti iz našega unutrašnjega svijeta, iz onoga što posjedujemo kao jedinstvena i neponovljiva bića, ostvarujući se u potpunoj slobodi, a to je opet moguće jedino uspijemo li zagospodariti sobom tako da naše sposobnosti dođu do punoga izražaja. U skladu sa svojom platonističkom pretpostavkom, Spinoza je u Etici ustvrdio da sve stvari teže očuvanju svoga bivanja, što je posljedica nagona za samoodržanjem. Stoga i čovjek mora ustrajati na sebi i svome bivanju: to znači osloboditi sve potencijale koje posjedujemo, pokrenuti se u kreativnom i svakom drugom dmislu, davati sve od sebe i truditi se ostati dosljedan samome sebi, što je u pravilu iznimno teško, jer se od nas očekuje da se što je više moguće prilagođavamo različitim društvenim obrascima, što uvijek zapravo znači stavljanje sebe i svojih potreba u drugi plan, prihvaćanje nepovoljnoga kompromisa u kojemu iščezava naša individualnost. Što je čovjek manje vidljiv i manje se u bilo kome pogledu ističe, to je bolje i prihvatljivije za većinu. Neki su čak pravi virtuozi u vještini prilagodbe i prikrivanja sebe te su vlastitu nevidljivost postupno uspjeli dovesti do savršenstva.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=