107 Irvin LUKEŽIĆ OGLED I STUDIJA je stranica ponovno čista, ispisuje nov subjektivni tekst. Svi neprestano nadopisujemo nove slojeve teksta na ono što je već prethodno postojalo, ali se u međuvremenu uglavnom izbrisalo, iako se još uvijek ponekad nazire iza/ispod novoga teksta, jer se ista pergamena mogla rabiti više puta, budući da je njena izrada kao materijala i podloge za pisanje bila skupa. Samo o nama ovisi kako ćemo prikazati našu prošlost koja ionako samo nama pripada. Kada se pojavimo u ulozi historijskoga subjekta, onda to znači da ponovno ulazimo u eksterijere i interijere minuloga vremena, prolazeći kroz različita prošla stanja. Vraćajući se u vlastitu prošlost, ususret nam dolazi velik broj nekad poznatih i dragih lica, među kojima su nam neka ostala posebno draga, dok smo druga uglavnom zaboravili, neka nam se prijateljski smješkaju, druga su rezervirana. Međutim, sve je to zapravo varljivo, jer nikada ne uspijemo u potpunosti upoznati nikoga, sve ostaje velikom nepoznanicom i prividom. Čini se da je istinski smisao našega života, ako ga uopće možemo izdvojiti, ono što nam se događa u međuprostoru između prošlosti i sadašnjosti, ono što ne možemo jasno odrediti i zahvatiti, iako smo toga itekako svjesni. Bit je života „po definiciji“ neizreciva jer jezik ga, kao ni misao, ne može nikada u potpunosti obuhvatiti, opisati i odrediti, ma koliko se trudili sa svojim uvijek ograničenim mogućnostima. Osim toga, naš je duboko subjektivan unutarnji osjećaj da se krećemo, razvijamo, napredujemo, ali u to ipak ne možemo biti do kraja sigurni, uvijek je potpuno neizvjesno. Možda je naš najveći nedostatak u tome što neprestano pokušavamo odgoditi ono što će nam se ionako vrlo izvjesno dogoditi, jer nam je to suđeno, a mi naivno mislimo da nečinjenjem možemo bilo što postići. U međuvremenu, dakako, život prolazi, ne čeka na naše dvojbe i kolebanja, protječe pored nas. Trenuci istinske sreće i radosti rijetki su, te se javljaju ponekad, izazivajući plimu pozitivnih osjećaja i ugode koji nas preplavljuju. Nikada ne moramo učiniti ništa od onoga što smo smatrali neizbježnim ili jedino mogućim, samo što to onda kada treba ne vidimo. Kako god da bilo, život je uvijek prekratak, iako ne toliko da bismo bili oslobođeni velike boli i patnje. Velika je sreća ako u svome autoreferentnom pripovijedanju uspijemo postići živopisnost, uvjerljivost, duhovitost i lakoću čitanja, te izbjegnemo dosadne deskripcije i nepotrebne digresije, koje opterećuju onoga koji čita, a posebno je dobro ne krenuti putem onih kojima su usta puna samohvale i samoljublja. Takav projekt promišljanja samoga sebe traži potpunu posvećenost, duboku promišljenost i usredotočenost, kao i krajnju obazrivost prema drugima, kako bismo pokušali oblikovati što objektivniju sliku vlastite osobnosti i sredine o kojoj se govori. Podjednako je tako važno othrvati se sirenskom zovu kampanilizma i pružiti prihvatljivu interpteraciju onoga već davno doživljenoga i proživljenoga, odnosno oblikovati takvo sugestivno i uvjerljivo štivo koje će nekom budućem čitatelju možda biti od koristi kao neko novo životno
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=