106 OGLED I STUDIJA Irvin LUKEŽIĆ Može se nekome možda učiniti da se pišući o svojim najranijim sjećanjima želimo baviti ispraznim ili nebitnim stvarima, ali činjenica jest da je to uvijek relativno tako, uvijek je riječ isključivo o našoj procjeni. Činjenica je da se papiru može govoriti i povjeriti štošta, ali podjednako i pokoje zrnce istine. A da bismo to uspjeli, moramo se prvo osloboditi osjećaja vlastite neprikladnosti. Doista su važne jednostavnost i prirodna neusiljenost kojima jačamo vlastitu vjerodostojnost i uvjerljivost, čuvajući se ispraznih naklapanja, nepotrebnih digresija i dosadnih umovanja. Jer, kao što veli Ciceron, Id maxime quemque decet quod est cujusque suum maximo,„Ono što nam je najprirodnije najbolje nam priliči“. Osim toga, kako veli Ernest Renan,„...ono što se kaže o sebi uvijek je poezija. Uobraziti, da sitne pojedinosti iz svojega vlastitoga života vrijede truda da budu pribilježene, to znači dati dokaz o vrlo sićušnoj taštini. Takve se stvari pišu, da bi se predalo drugima teoriju o svemiru, koju se nosi u sebi (...) Treba pisati uvijek samo o onome što se voli. Zaborav i šutnja su kazna, koja se dosuđuje onome što se smatra ružnim i svakidašnjim na ovoj šetnji kroz život.“ (Uspomene iz djetinjstva i mladosti) Moramo se, dakle, truditi biti vjerodostojnim svjedocima prošlosti koju želimo opisati te govoriti brojnim licima koja nam se ukazuju kroz naše osobne uspomene. Svakako je neobično kada se prihvatimo pera te se poslužimo sobom kao predmetom pisanja, čime drugima pružamo mogućnost da nas bolje upoznaju. Pisanje uspomena, makar i fragmentarnih, moglo bi se objasniti svojevrsnom tjeskobom i nezadovoljstvom sadašnjošću, s kojom se ne možemo nikada pomiriti, tako da ne preostaje drugo doli okrenuti se sebi i svome pamćenju, ulaziti u njega dublje od svijesti, što je istovremeno i slobodno i sputano. Slobodno, jer teži beskonačnosti, sputano jer je bitno ograničeno građom kojom raspolažemo, pri čemu se možemo samo skromno nadati da negdje ipak postoji pokoji srodni duh ili duša, kako se to obično voli kazati, koji će biti dovoljno strpljivi, otvoreni i radoznali, te iskreno osjetiti i razumjeti ono što smo pokušali iskazati ili opisati. U pisanju je, dakako, značajan čimbenik i vlastita usamljenost, pa i određen osjećaj krivnje koji nosimo u sebi, želja da se svedu računi sa svojom prošlošću i savješću. Pritom je imaginacija sredstvo koje traži vlastit izraz, žudi za odgovarajućim diskursom, koji bi primjereno obuhvatio ono što se hoće iskazati, posebno ozračje vremena i trenutka. Potraga je to za najčišćim i najljepšim trenucima što smo ih najintenzivnije jednom proživjeli, u kojima se, prema Rolandu Barthesu, zrcali užitak života, a kojima se možemo približiti pišući o njima kao autor u svome tekstu ili kao čitatelj koji čita isti tekst, pronalazeći u njemu užitak, jer on može otvoriti prostor naslade. To može biti jelo, neki vrt, susret, glas, miris ili poseban trenutak zapamćen u vremenu. Uspomene nalikuju onome što se naziva palimpsest, amblem svakoga pisanja, nakupljenim tragovima ranijega teksta koji se izbrisao, a preko njega se, kada
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=