Nova Istra br. 3/2023

105 Irvin LUKEŽIĆ OGLED I STUDIJA riječi koje inače nikada ne bi bile izrečene, da se prikažu naši dojmovi i različite situacije koje su jednom bile doživljene. Uzimanje sebe kao predmet tematizacije i problematizacije nije ništa neobično kao pokušaj određivanja vlastite historijske svijesti, bez arogancije i„bez nasilja nad vremenom Drugog“, kroz tijek vlastitih misli. Cilj bi nam bio pokazati sebe kao potpun oblik ljudskoga stanja svijesti, onoga koje je nam najbliže, najsrodnije i najpoznatije. Kako vremenom postajemo sve stariji, dolazimo u doba kada se obično dopušta veća sloboda u brbljanju i otkrivanju svojih stvari. Ono što se prije nismo usudili ni pomisliti, kasnije nam se čini mogućim napisati, u nekoj vrsti dijaloga sa samim sobom kakvi smo nekoć bili, jer pripadamo onima koji se neprestano propituju. Pri tome se valja osloniti na vlastitu prosudbu i mišljenje, a ono što nosimo u sebi treba na prikladan način priopćiti, mirno i staloženo, sjećajući se prijeđenog životnoga puta. Nikada nije jednostavno drugima otvoriti svoju dušu, javno iznositi ono što pripada samo nama, tako da to svatko može vidjeti i o tome slobodno prosuđivati. Iako se to možda može nekome učiniti lako, jer samo treba odvažnosti baciti na papir ono što odavno nosimo u sebi, to ipak nikako nije slučaj. To je, dakle, posao kojega se prihvaćamo nakon što je prošlo mnogo vremena, nerijetko i mnogo godina, tijekom kojih je u nama postupno sazrijevala spoznaja i gomilalo se svakovrsno životno iskustvo koje je u svakog pojedinca drugačije, iako postoje određene sličnosti i podudarnosti. Nikada, međutim, nema i ne može biti potpune istovjetnosti ni u čemu, tako da je svaka usporedba ili sličnost s nekim drugim uvjetna, nerijetko i slučajna. U nama se mnogo toga događa polagano i mimo naše volje, tako da nakraju samo utvrđujemo ono na što nismo nikako imali mogućnost utjecati. U svakoj je duši melodija koju valja osloboditi, rekao je Stephane Mallarmé. Rijetki su, međutim, oni kojima to uspije poći za rukom, jer moraju postojati određeni povoljni uvjeti, bez kojih to nije moguće ostvariti. Treba u svakom slučaju znati izabrati ono što je vrijedno obznaniti, odabrati ono što je najbliže pravoj istini, jer se u protivnom gubimo u praznim riječima i neplodnim razglabanjima. No, čini se da je zapravo najteže objasniti sebe te pronaći najbolji način da to uspijemo. Ne možemo, naime, baš uvijek izbjeći situaciju da ne govorimo o sebi, da ne kažemo koju o nama samima, da se pokušamo opisati i objasniti, makar o tome govorili samo usputno. Uostalom, toliko puta dogodi se da neke svoje misli, koje nam se iznenada ukažu, ne uspijemo zapisati, te one nestanu, odlutaju zajedno s vjetrom. Koliko se puta dogodi da spontano razgovaramo sami sa sobom, a nakon toga ni jedna misao ne ostane zapamćena, iako bi toga moguće bila vrijedna. Te misli pohode nas postojano, dolaze nam neprestano sa svih strana; ili ih čujemo, ili ih pročitamo, ili ih naprosto sami smislimo, a tek ponekad, u rijetkim trenucima, postajemo ih svjesni.

RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=