104 OGLED I STUDIJA Irvin LUKEŽIĆ Trebalo bi uvijek imati na umu to da svi nemaju vremena gubiti za čitanje obimnih knjiga, ma koliko ga mi imali za pisanje; jednako tako trebamo uvijek biti svjesni svoje pristranosti i zanesenosti temom o kojoj pišemo, kao i činjenici da ono što je možda neobično zanimljivo nama, u isti mah uopće ne mora biti zanimljivo drugima. Međutim, nikada nema niti idealnoga autora, niti idealnoga čitatelja, a na ono što nas zanima možemo potrošiti beskrajne sate pisanja, kao što netko može satima i satima čitati ukoliko je za to motiviran, i ako mu je tema privlačna. Što se tiče onoga tko se hvata pera kako bi nabacio na papir svoja iskustva i promišljanja, on se tako i nehotice promeće ne samo u pisca vlastitih memoara, nego i povjesničara svoga ili nekadašnjega vremena. Tako nas neprestano preplavljuje diskurs pisanja o sebi, o vlastitim opsesijama i ono što se zove idée fixe, a to sada znači kako neprekidno postoji realna opasnost da se to ponekad, nehotice, pretvori u dosadno brbljanje i naklapanje koje ima samo sebi svrhu, od kojega će čitatelj imati vrlo malo prave koristi. Čini se da je općenito malo onoga što možemo nazvati pametnim izlaganjem i pripovijedanjem. Ima već dugo tome da je romantizam zajedno sa svojim ukusom i estetikom izišao iz mode, kao i nacionalna romantika, koja je pretjerano glorificirala navodnu slavnu i junačku prošlost svoga naroda, videći je u poprilično idealiziranu svjetlu, zaogrćući povijest u svoje zavodljive i maglovite mitove. Vrijeme u kojemu živimo nimalo nije sklono romantizmu i njegovim idealima, koji su nadahnjivali mnoge europske umjetnike i utjecali na njihov način doživljavanja svijeta. Umjesto prema prošlosti, današnji su ljudi nekako više skloni gledati prema budućnosti i svemu što ona sa sobom donosi. Osim toga, pisanje o osobnoj prošlosti, posebno o djetinjstvu i ranoj mladosti, kada smo tako bliski svijetu bajkovitih i tajanstvenih stvari, zasigurno predstavlja velik osobni izazov, pustolovinu s pomalo nepredvidljivim posljedicama, jer ne znamo hoćemo li uspjeti u svojim namjerama i iskazati ono što mislimo da trebamo. Valja nam, dakle, poduzeti uzbudljivo putovanje u vlastitu najraniju prošlost i nekadašnju našu psihu, s posve neizvjesnim ishodom, iako smo tim unutrašnjim krajolicima bezbroj puta prolazili i čine nam se jako dobro poznatima. To je sat anatomije vlastite nutrine, vivisekcije koju obavljamo sami na sebi. Pritom se, naravno, moramo vješto služiti svojim skalpelom pomno pazeći da ne zarežemo preduboko ili da ne oštetimo osjetljivo tkivo naših sjećanja. Ta nam metoda pomaže da postupno skidamo slojeve značenja nataložene godinama i otkrivamo sebe, upoznajući i prikazujući vlastitu dušu. No, unatoč svemu što je nedvojbeno točno i neosporno, možemo si ponekad dopustiti i takvu besjedu, bez lažne skromnosti i prevelikog ispričavanja, čisto kao prilog meditaciji o sebi i drugima, razmišljanje o životu, opušteno i neusiljeno, bez suvišne patetike i sentimentaliziranja. Pisanje o sebi zapravo je izvrsna izlika da se kažu
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=