103 Irvin LUKEŽIĆ OGLED I STUDIJA iskustva. Svaka stvar ima više lica i na najrazličitije nam se načine otkriva, a sjećanja su neobično hirovita, nepouzdana i neprestano izmiču; što ih više pokušavamo usustaviti, to nam manje polazi za rukom; čas ih vidimo, čas ih ne vidimo. To je vječna igra skrivača u kojoj se sami sa sobom igramo, čak i mimo vlastite želje, mimo naše namjere. Ta nam se igra jednostavno događa spontano, sama od sebe, i nikada ne prestaje. Kada smo raspoloženi, zabavlja nas, a kada nismo, brzo postane dosadnom i besmislenom. Kao, uostalom, i svaka igra. Hermann Broch s pravom primjećuje: „Sjećanja iskrsavaju i više puta potpuno iščezavaju. Kako su plašljiva! Oh! Na kakvim ponorima zaborava počiva život; s kakve razdaljine treba prizvati uspomenu koja jedva da je još uspomena!“ Osim toga, sjećanje ne donosi pred oči ono što možemo odabrati, nego ono što se njemu svidi. Mnogo toga zapravo ne ovisi o našoj volji i želji, nego se jednostavno događa, bez obzira na to. Ili, kako veli Ciceron: Memini etiam quae volo oblivisci non possum quae volo,„Čuvam uspomene čak kada to ne želim, a ne mogu ih zaboraviti onda kad hoću“. To znači da smo zapravo nemoćni pred njihovom snagom i utjecajem koji imaju na nas. Naša vlastita predaja, brižno pohranjena u neprovidnim dubinama naše podsvijesti, mogla bi se shvatiti kao temeljna sastavnica naše različitosti, kao differentia specifica naše individualnosti u odnosu na sve druge. prvenstveno na suvremenike. Kroz nju i pomoću nje oblikujemo se i izrastamo u ono što po svojoj jedinstvenosti jesmo. Ova metoda introspekcije bila je posebno draga romantičarima koji su je uspjeli iskoristiti do krajnjih mogućih granica, a možda donekle i zloupotrebljavali, jer je taj postupak nije bio samo popularan, nego i dio zajedničke konvencije, načina ponašanja i predstavljanja svijeta. Moja je nakana nešto drugačija, jer nije posljedicom takve konvencije, već čiste znatiželje. Nije mi namjera potpirivati romantičarske zanose i biti sentimentalan evokator vlastitoga djetinjstva i mladosti, nego se malo poigrati sa slikama koje nosim u sebi. Nikako ne bih želio to da ovi autobiografski pokušaji i fragmenti budu shvaćeni kao neka slikovnica ili album odabranih slika, već je to prvenstveno pokušaj skidanja vela s vlastite prošlosti, koja bi se trebala ukazati u koliko-toliko objektivnom svjetlu, iako smo svjesni toga da nikako nije moguće izbjeći stanovitu osobnu dimenziju u prikazivanju sebe i drugih, vremena i prostora, što onda ovaj diskurs može odvesti u posve drugome smjeru od onoga kojim smo krenuli. Riječ je, dakle, o čistoj radoznalosti, bez dodatnih pretenzija. Ovdje nema potrebe išta izmišljati ili nadograđivati, nema tu ni „velikih ljudi“ niti „velikih događaja“, već je namjera pokušati oblikovati priču ili štivo koje, nadamo se, kod čitatelja neće izazivati pretjerani zamor te će mu možda pružiti sredstvo samospoznavanja koje može upotrijebiti za otkrivanje zbilje vlastitoga „ja“.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=