102 OGLED I STUDIJA Irvin LUKEŽIĆ Uranjajući u dječje uspomene, dopiremo do riznice arhetipskih praslika koje svaki čovjek nosi sa sobom i ujedno dospijevamo do najdublje tame, gdje se dobivaju neočekivane vizije onostranog svijeta. Veliko je za nas značenje doživljenog, koje se podjednako odnosi na ono što nam se uistinu dogodilo, kao i na ono o čemu smo nesvjesno sanjarili, o čemu smo sanjali, kada smo svijet i život doživljavali na neposredan, lirski, subjektivni način. To znači ujedno i sklonost pretjerivanju u svemu, a posebno u osjećajnosti i introvertiranosti, koja sve preoblikuje u vlastitu projekciju, u kojoj pridodajemo i ono što objektivno ne postoji niti je postojalo. Intenzivnost unutrašnjega života naglašena je divljenjem prema svemu ili prepuštanjem sjetnim raspoloženjima. U mladosti se često povlačimo u sebe, u svoj začaran krug, bježimo od stvarnosti, što je tipično za romatičarski sindrom. Svaki je romantik ujedno i melankolik, koji svijet promatra prekriven koprenom nujnosti i sjete. Romantik je zanesenjak, rastresenjak, koji lako gubi dodir sa stvarnošću. Mnogo je toga, dakle, u uspomenama čisti umišljaj, a često smo jako iznenađeni kada nam tko može posvjedočiti o istome što i mi, jer onda vidimo mnogo toga što je različito, ono što smo mi zapamtili uvelike se razlikuje od onoga što su zapamtili drugi, tako da je istina uvijek negdje u sredini. Odstupanja od istine su, dakle, uobičajena, a ono čega se „sjećamo“ prizori su iz neke naše mitske, daleke, mutne prošlosti. Međutim, bilo bi dobro pokušati se ne odmicati odveć od istine, barem ne svjesno, iako znamo da je vrlo teško postići apsolutnu točnost i vjerodostojnost. Svijet ipak nije čarobna laterna magica, kako nam se to činilo u našoj djetinjoj percepciji stvarnosti, a odrastanjem život postupno gubi izvornu začaranost i tajanstvenost. Ipak, što bivamo stariji, zreliji i iskusniji, sve više se vraćamo najranijim uspomenama, kao da želimo uspostaviti vezu s davnim počelima, nesvjesnim izvorima koji su nas zauvijek odredili, a s kojima zapravo nikada nismo prestali živjeti, makar i na posve simbolički način. Desetljećima se u nama taloži mnogo toga, puno se zaboravlja, ali i pamti, no, u svakom slučaju, uvijek moramo dugo čekati da, ukoliko osjetimo potrebu, napišemo možda nekoliko rečenica ili misli u kojima sažimamo najbitnije. Tada zapravo pišemo tekst koji je memento, napisan u spomen nekih prošlih dana i davno iščezlih lica. Sjećati se znači postojati, biti svjestan sebe kroz prizmu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, svjestan svojih mogućnosti, ali i ograničenja. Sadašnji i prošli život neodvojivo su povezani u nama koji smo jedinstven kontinuitet koji traje u vremenu i kroz vrijeme, i njega neprestano svjesno ili nesvjesno propitujemo, nastojeći se nekako pomiriti sa samima sobom. Često smo zapanjeni vlastitim neznanjem i nesavršenošću našega pamćenja. Kako vrijeme prolazi i kako se u vremenu neprestano mijenjamo, tako naša nutrina drugačije promatra iste stvari, gleda ih drugačijim okom negoli prije, kada smo bili mlađi i potpuno (?) drukčiji, kada smo sve doživljavali iz nekoga drugog kuta i
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=